Top-lista
Ovaj kratki roman je objavljen 1955. godine i prvi je roman kolumbijanskog nobelovca. U njemu je mnoštvo elemenata koji će se konačno kasnije povezati u velikom romanu "Sto godina samoće". Roman čitam u našem prevodu, u jednoj od knjizi iz sabranih djela G. Garcije Marqueza, objavljenih tamo negdje sredinom osamdesetih.
Moto romana uzet je iz "Antigone", a već u prvom poglavlju se vidi zašto je odabran baš taj motiv.
Uvod
Plantaža banana, izgrađena od strane američkog koncerna, dovodi u kolumbijansku džunglu ljude sa svih strana. Pisac ih opisuje s olujom, koja nosi sve pred sobom, pa čak i starosjedioce zemlje, koji postaju stranci na vlastitoj zemlji. Str. 71 - 72, ocjena - 8.2.
1. poglavlje
Pripovjedanje je u prvom licu, ali ono što je specifično za stil pripovjedanja je činjenica da se osoba koja pripovjeda tokom romana mijenja. Na početku je to dječak od 11 godina, koga je njegova majka povela na sprovod. Iz njegove perspektive ne doznajemo puno toga - doznajemo da je prvi put u svome životu na jednom sprovodu, da se na sprovodu nalazi sa svojom majkom i svojim djedom, da su, osim njih troje, samo četiri djedova radnika, te da je pokojnik doktor i da je on živio u kući za koju je dječak mislio da je nenastanjena, pošto nikoga nikada nije vidio da u nju ulazi ili izlazi. Na kraju svog pripovjedanja dječak čuje zviždanje vlaka - pola tri je popodne.
Nakon toga pripovjeda majka, i iz njenoga pripovjedanja doznajemo više o pozadini svega - pokojnik je doktor, koji je u gradiću Macondu živio zadnjih 25 godina, od kojih je 17 posljednjih proveo u potpunoj izolaciji od sela, koje ga je izopćilo. Njen otac ju je manje-više prisilio da dođe s njim na doktorov sprovod, a ona je, da bi se osjećala sigurnije, povela i svoga sina. Nju je strah, pošto oni rade protiv volje sela, koje je odlučno u tome da doktora ostavi da bi istrunuo u svojoj kući i da im smrad njihova tijela bude miris osvete, kojim će se naslađivati (tu je i paralela s "Antigonom"). Ona se, zbog toga što selu uskraćuju njegovu osvetu, boji da će se selo osvetiti njenom djedu, njoj i njenome djetetu na isti na¸in na koji su se htjeli osvetiti doktoru. Iz njenog pripovjedanja doznajemo još jedan detalj - doktor se je objesio.
Iza toga slijedi kratko dječakovo pripovjedanje, iza koga na daljnje događaje gledamo iz djedove perspektive. U doktorovu kuću, u kojoj se vrše pripreme za sprovod, dolaze policajac i seoski načelnik. Načelnik je odlučan spriječiti sprovod, a to opravdava time što nema nikoga tko bi mogao utvrditi smrt i potpisati posmrtnicu. I on sudjeluje u osveti sela, a razlog tome je odbijanje doktora prije deset godina da zbrine ranjenike i otada se nalazi u izolaciji - ne pije vodu iz sela, jer strahuje da ga žele otrovati, hrani se samo povrćem iz vlastitoga vrta. Djed uspjeva (plaćanjem mita) navesti načelnika da promjeni svoje mišljenje, ali nakon toga probleme pravi svećenik - pokojnik je počinio smrtni grijeh (samoubistvo), a bio je i bezbožnik. Doznajemo da je djed pukovnik, da je poštovan u selu - on u organiziranju doktorova sprovoda vidi djelo milosrđa, svoju moralnu obavezu prema pokojniku, iako se ovaj tokom života ni prema njemu nije ponašao s poštovanjem (to doznajemo kasnije).
Na kraju poglavlja su poslagani, poput podsjetnika, još jednom svi značajni datumi - vrijeme događanja je 12. 9. 1928. godine; doktor je došao u Macondo 1903. godine, na preporuku pukovnika Aurelijana Buendije (koje je jedan od glavnih junaka u kasnijem romanu "Sto godina samoće").
Jako lijepa proza, naročito je fascinantno to postepeno podizanje razine pripovjedanja promjenom lika pripovjedača, čime sve dublje ulazimo u sve okolnosti radnje. Str. 73 - 87, ocjena - 8.5.
Nema komentara:
Objavi komentar