Attila Bartis je mađarski pisac, rođen 1968. godine. Ovaj roman je objavljen 2001. godine.
Roman nije podjeljen na poglavlja, ali se sastoji od kraćih odlomaka od stranicu-dvije, koji u sebi čine zatvorenu cjelinu. Pisan je u prvom licu, a pripovjedač nam se u početku predstavlja kao sin poznate mađarske glumice. Roman počinje smrću majke i svojim aktivnostima u organiziranju njenoga sprovoda. Govori nam o tome kako mu je majka izričito zabranila da je kremira, jer se je bojala da zbog toga neće moći uskrsnuti (iako nikada nije držala do religije). Isto tako doznajemo da je ona posljednjih petnaest godina svoga života provela ne izlazeći iz svoga stana, a sin joj je bio jedina veza sa svijetom. Kako je bila poprilično dominantne i zahtjevne prirode, sinu nije ostajalo mnogo vremena da se bavi nekim samostalnim životom. Strahovala je, npr. od pisma-bombe, pa je davala sinu da joj otvara pisma, da bi se onda kasnije žalila da zabada nos u njene stvari. Doznajemo da je sin pisac i da prihvaća pozive za književne večeri samo da bi se maknuo na dan-dva iz toga začaranog kruga. U svojim djelima često piše o svojoj majci, ali ona je u tim djelima već mrtva. Nešto kasnije doznajemo razlog njenoga povlačenja iz svijeta - prije petnaest godina je njena kćerka, koncertna violistkinja, iskoristila odlazak na koncert u Beograd kako bi pobjegla na Zapad. Mati ju je nato proglasila mrtvom, organizirala njen sprovod i zatvorila se u stan. Kasnije, međutim, se je dopisivala s njom, ali kćerkina pisma je zapravo pisao njen sin ...
Teška, dijelom mučna, ali na svoj način lijepa proza. Str. 7 - 18, ocjena - 7.6.
Nema komentara:
Objavi komentar