Top-lista
1. dio
2. poglavlje
Profesor priča priču o suđenju Isusu - njega izvode pred Poncija Pilata, prokuratora Judeje. Ovome nije ni do čega, pošto ga muči jaka migrena. Kad je Isus izveden pred njega, on ga pita da li je pozivao ljude na rušenje hrama. Međutim, prije ispitivanja, Isusu jedan grmalj od centuriona objašnjava kako se treba obraćati prokuratoru, a da bi mu to dobro usjekao u pamćenje, lagano ga je opleo bičem. Isus nakon toga odgovara na osnovna pitanja - zove se Ješua Ha-Nocri, rodom je iz Gamale, ne sjeća se svojih roditelja, bez stalnog mjesta boravka.
Na pitanje o pozivanju na rušenje hrama, odgovara kako je to mislio figurativno i kako su to ljudi krivo shvatili. Spominje i jednoga čovjeka, koji ga je neprestano pratio i sve što je on rekao zapisivao na pergament, ali potpuno izvrnuto. Riječ je o Levi Mateju, koji je nekad bio ubirač poreza, ali je, čuvši njegove riječi, odbacio novac i pošao s njim. Nakon toga, Ješua zapanjuje Poncija Pilata točnim opisom njegovih tegoba i daje mu savjete kako da popravi svoje zdravlje.
Nakon toga, Poncija Pilata zanima zašto Ješua za sve ljude misle da su dobri, a ovaj mu na to odgovara kako nema zlih ljudi, tek onih koje su okolnosti učinile takvima. Poncije sve više dolazi do zaključka kako je čovjek pred njim neobičan, ali nipošto opasan. Već je spreman pustiti ga na slobodu, ali tu je i optužba o poticanju bune protiv Rimljana. Za nju je svjedok Juda iz Kirijata, a Ješua potvrđuje kako mu je rekao da je svaka vlast nad ljudima nasilje (pa tako i cezarova). Time je sudbina Ješuina zapečaćena i Poncije Pilat mora potvrditi osudu.
Ipak, on poduzima još jedan pokušaj spašavanja, time što pokušava utjecati na predsjednika Sinedriona Josipa Kajfu. Sinedrion ima pravo, u čast praznika Pashe, pomilovati jednog osuđenika na smrt, i Poncije stavlja jasno do znanja Kajfi da bi njegov izbor trebao pasti na Ješuu. Ovaj, međutim, odgovara kako je njegov izbor pao na drugog osuđenika, na Bar-Rabbana. Poncije Pilat to shvaća kao ličnu uvredu i prijeti Kajfi osvetom, ali ovaj ostaje nepokolebljiv. Kao objašnjenje daje Ponciju zainteresiranost i fasciniranost mase Isusom, nakon čega se i Poncije Pilat umiruje i prihvaća njegovu odluku. Na kraju, osuđenike dovode pred Poncija Pilata, i ondje se potvrđuju smrtne presude, kao i pomilovanje za Bar-Rabbana. Osuđenici, vojska i rulja odlaze putem Ćelave gore, a Pilat ostaje sam u svojoj palači.
Izuzetno intrigantno poglavlje, koje se svakako može tumačiti na puno načina. Razmimoilaženja s biblijskom pričom su očigledna - izjavom da je ono što je Levi Matej pisao nebuloza, neposredno je rečeno to i za Bibliju; pitanje Isusovog porijekla je isto tako drugačije nego u Bibliji, čime otpada gomila mesijanskih proročanstava iz starog zavjeta, kojim kršćani legitimiraju Isusa kao pravog Mesiju; tu je i izostanak čuda, te Isusovo poricanje da ih je činio ili može činiti, kao i još dosta toga. To su manje-više (kako sam pročitao) talmudska učenja, i iz činjenice da ih u romanu iznosi lik, koji je personifikacija Đavola, je isto tako činjenica koju se može tumačiti na ovaj ili onaj način (na prvi pogled protiv njih, ali se ne treba zaboraviti da pisac u romanu o njemu i nema tako loše mišljenje i ne prikazuje ga u nekom lošem svjetlu). Sve u svemu, shvaćam da je ovo jedno od centralnih poglavlja romana, ali mi je ipak nekako strano u njemu i ostatak radnje mi se uvijek činio dosta zanimljiviji; str. 18 - 38, ocjena - 8.8.
Nastavak - 3. dio ...
Nema komentara:
Objavi komentar