Top-lista
Ovaj roman je objavljen posthumno 2005. godine. Piščeva je namjera bila da se roman objavi u pet knjiga, kako bi njegovoj djeci došlo više novca od prodaje (u to vrijeme je znao da će brzo umrijeti), ali su ona to odbila i dozvolila izdavačima da roman objave u jednoj knjizi. Knjiga je tako dugačka nekih 1100 stranica i time zasigurno jedan od najdužih romana u prodaji. Čitam ga u njemačkom prevodu.
1. dio
Na početku romana pratimo razvoj karijere četvero mladih ljudi, kojima je svima jedna stvar zajednička - svoje karijere duguju njemačkom piscu Bennu von Archimboldiju. Prvi od njih je Jean-Claude Pelletier, 19-godišnji mladić iz Pariza i student germanistike. Do prvoga romana Archimboldija dolazi slučajno - nakon što ga je pročitao, daje se u potragu za drugim djelima istoga autora, ali bez uspjeha. Za pisca nisu čuli ni profesori germanistike, i tek tokom nekoliko godina Jean-Claude uspjeva naći još nekoliko naslova. U mladenačkom žaru i u teškim uvjetima pariških tavana, Jean-Claude se baca na posao i prevodi jedan od romana autora. Nakon duže potrage za izdavačem, roman na kraju ipak biva objavljen i, zahvaljujući dobrim recenzijama, postaje hit kod publike i doživljava nekoliko izdanja. Pelletieru taj uspjeh romana donosi i profesorsko mjesto, i to sa samo 25 godina.
Slijedeći je Piero Marini, talijanski stručnjak za lik i djelo Benna von Archimboldija. U Italiji je situacija drugačija nego u Francuskoj - ovdje već postoji nekoliko prevoda djela njemačkog autora, ali ta izdanja nisu postigla nikakav uspjeh. Piero Morini započinje novi pokušaj i uspjeva promovirati piščeva djela u Italiji, a samim tim i pogurati vlastitu akademsku karijeru. Morini je, kako na kraju doznajemo, invalid i vezan je za kolica.
Manuel Espinoza je vodeći španjolski ekspert u disciplini "Benno von Archimboldi". On je zapravo želio postati pisac; kao mladić, pod pritiskom većine, čita Ernesta Jüngera, ali ubrzo shvaća da se čitava ta grupa okreće za pomodnim pojavama i, ovisno o dobu godine, prelazi iz jednog u drugi tabor. Dolaskom Ernsta Jüngera u Madrid i izbacivanjem Espinoze iz piščeve pratnje zbog toga što on ne govori njemački (po Espinozinom mišljenju, samo jeftini izgovor da ga se otkači), Espinoza pokapa svoje spisateljske amicije i smišlja nove planove - uči njemački, promovira lik i djelo Benna von Archimboldija u Španjolskoj.
Liz Norton je engleska ekspertica za B. v. A.-a. Za razliku od ostale trojice, ona nema njihovu željeznu volju. Do svoje prve Archimboldijeve knjige dolazi tako da joj je poklanja njen momak. Knjiga joj se dopada, ali je ne obara s nogu. S vremenom ga ipak počinje proučavati i objavljivati o njemu znanstvene članke.
Njih četvero se prvi put sastaju 1994. godine, na književnom kongresu u Bremenu. Neki od njih, naročito Pelletier i Espinoza, sastaju i sprijateljuju se i prije toga. Liz Norton se zadnja pridružuje grupi, i to baš na kongresu u Bremenu, tako što se svojim člankom i govorom na kongresu stavlja na njihovu stranu i donosi im pobjedu nad trojicom njemačkih stručnjaka.
Početak romana je vickast i, po meni, ruganje sa cijelim akademskim sistemom - od određenog trenutka sva se pažnja, naime, s onoga što ih povezuje, naime Archimboldija, skreće na njihove sitne oholosti i egoizme. Stvarno inteligentan tekst, koji pokazuje duboko piščevo poznavanje ljudske psihe. Str. 11 - 23, ocjena - 7.9.
Nema komentara:
Objavi komentar