Prije nekoliko godina sam počeo s prevođenjem literature sa stranih jezika, ponajviše sa njemačkog i engleskog. Bilo je tu prevoda originalnih tekstova, a bilo je i prevoda s njemačkog prevoda, što je svakako daleko od optimalnog, ali bolje i to nego ništa.
Ono što me privuklo tome projektu je poprilično jednostrana ponuda kojekakvog smeća - šablonskih ljubavnih romana, smeća od trilera, povjesnih romana o svemu i svačemu, o novim pošastima poput vampirskih ciklusa ili štancanih fantasy-saga, od kojih svaki nastavak ima onako odoka hiljadu strana (viđam ih svakodnevno na putu na posao) da i ne govorim. A nije da toga nema - u svim dijelovima, u svim vremenima bilo je sjajnih pisaca, koji su po onome što su imali reći, ili pak način na koji su to rekli, bili nešto posebno.
Upravo to me je i potaklo da počnem s radom. Počeo sam s piscima čija djela sam čitao na njemačkom, a za koje sam znao da nisu prevedeni na naš jezik, kao što su Pablo De Santis, T. C. Boyle i drugi. Nakon toga sam vidio da i kod onih naslova, koji su prevedeni, ima dosta nedostataka - arhaični jezik, u kome su prevedeni, pošto su prevedeni prije "sto godina", netočni prevodi, "umjetnička sloboda", koja se ponekad očitava u tome da se neki djelovi jednostavno skrate. I tako sam počeo prevoditi i neke naslove, za koje već postoje prevodi.
Druga stvar, o kojoj sam dosta razmišljao, je i objavljivanje tih tekstova. Kako zasada nemam namjeru, a ni vremena, gurati jedan naslov jako daleko (više mi je gušt prevesti po par stranica, onda nađem nešto što bih radije prevodio, pa se onda nakon nekog vremena vratim i nastavim rad na nekom od već započetih naslova), tome ću prilagoditi i format u kome ću objavljivati tekstove - biće to knjižice sa 100 stranica teksta (plus desetak stranica uvoda, sadržaja i ukupnog pregleda dosada prevedenih naslova), u kojoj će biti tekstovi prevoda iz raznih knjiga po određenom ključu. Kad se skupi 100 stranica, objavljuje se novi broj.
Po pitanju novca, namjera mi je da taj (tako rekući) časopis bude jeftin, kako bi bio pristupačan svima. Prednost ovoga načina objavljivanja je u tome, da čovjek ne mora prevesti cijeli naslov, kako bi se počeo zarađivati novac, već je za to dovoljno već i nekoliko stranica. Kad se određeni naslov dovrši, on će se, naravno, i objaviti samostalno, kao sasvim normalna knjiga.
Po pitanju podjele novca, moja je zamisao da prevodioci dobiju 1 euro po stranici za 1000 primjeraka, dok bi još 1 euro išao u zajedničku kasu, iz koje bi se dijelilo ravnopravno proporcionalno količini dotada objavljenog teksta. Time bi svatko bio dijelom vezan za uspjeh svoga teksta i prevoda, ali isto tako dijelom solidaran s ostalima, a kroz zajedničku kasu i stalno ulijevanju u nju bi se postiglo i to da svima pomalo kapa, a ne samo onda kad je novo izdanje na pomolu.
Na ovu temu bih imao još dosta toga za reći, pošto sam o svemu tome dosta razmišljao, ali za početak bi i ovo bilo dosta ...
Nema komentara:
Objavi komentar