Top-lista
Carson McCullers je bila spisateljica s američkog Juga. Ovo je njen prvi roman, objavljen je 1940. godine i donio joj je popriličnu slavu. Osim njega, napisala je još nekoliko romana i jednu zbirku pripovjedaka. Nije mi poznato da postoji prevod na naš jezik, a roman čitam u njemačkom prevodu.
1. poglavlje
Spiros Antonopolos i John Singer su dva gluhonijema, koji stanuju zajedno u nekom gradu na američkom Jugu. Spiros je porijeklom Grk i radi kod svoga rođaka Charlesa Parkera (!) u prodavnici povrća, dok John radi u zlatari, gdje izrađuje srebrni nakit. Osim svoga posla, gotovo cijelo preostalo vrijeme provode zajedno - zajedno odlaze na posao, odmah nakon posla se nalaze i odlaze u svoj stan na večeru ili u kino. Potpuno su različitih naravi - Spiros je ekstrovertiran, dok je John povučen i više naklonjen intelektualnim aktivnostima (čitanje, šah).
Njihova situacija se, nakon deset godina zajedničkog života, mijenja kad Spiros postaje agresivan - počinje bez ikakvog razloga napadati ljude na ulici, a ulazi mu u naviku i krasti po dućanima. John ga izvlači iz zatvora i plaća sudske kazne za njega, sve dok ne ostane bez svoje ušteđevine. Uplašen da će on uskoro morati plaćati kazne za Spirosa, njegov rođak, vlasnik prodavnice povrća, sređuje da se Spirosa smjesti u ludnicu. Ostavši sam u zajedničkom stanu, John počinje patiti od nesanice i depresije. Njegovo se stanje poboljšava iseljenjem iz njihovog zajedničkog stana. Uskoro shvaća da su sva njegova sjećanja vezana za vrijeme koje je proveo sa Spirosom i da svoj život mora praktično početi iz početka.
Gotovo klasični stil pripovjedanja, bez nekih devijacija i iznenađenja, djeluje pomalo suhoparno - str. 5 - 14, ocjena - 7.1.
četvrtak, 12. srpnja 2012.
KHADRA, Yasmina - "Dvostruko bijelo" ("Double blanc") (2)
1. dio - Top-lista
2. poglavlje
U policijski komesarijat dolazi jedan kolos - radi se o Eweghu Seddigu, poznatom borcu, kome je dosta obučavanja regruta, već i sam želi sudjelovati u aktivnoj službi. Ewegh već prvoga dana polazi na teren s inspektorom Llobom i njegovim kolegom Linom. Prvo posjećuju Sida Alija, nekadašnjeg policajca, koji je sad vlasnik imbisa. On svojim bivšim kolegama govori kako nema nikakvih problema s islamistima. Nakon toga, Llob i njegove kolege dobijaju poziv iz centrale da dođu u kuću Ben Oude, u kojoj je počinjeno ubistvo. Dolaze na mjesto zločina, ali tamo je već inspektor Bliss, šefov ljubimac i zbog toga omražen kod Lloba i njegovih kolega. Ben Ouda je ubijen, nalaze ga u njegovim odajama odrubljene glava, čitava prostorija je puna krvi. Sama glava je u WC-školjki, a usto je i minirana. U kući nalaze preživjelog svjedoka, ljubavnika Ben Oude. To je Toufik Salem, mladić od devetnaest godina, koji se je po dolasku napadača, kojima je vrata otvorio sam Ben Ouda, sakrio u ormar. On policajcima daje iskaz - govori im kako su bila tri ili četiri napadača, kako su mučili Ben Oudu i tražili od njega da im da nekakvu disketu.
Frustrirani pripovjedački ton se i dalje nastavlja, ali je sada naglasak na zapletu, zbog čega je ovo poglavlje dosta bolje od prvoga - str. 15 - 24, ocjena - 7.4.
2. poglavlje
U policijski komesarijat dolazi jedan kolos - radi se o Eweghu Seddigu, poznatom borcu, kome je dosta obučavanja regruta, već i sam želi sudjelovati u aktivnoj službi. Ewegh već prvoga dana polazi na teren s inspektorom Llobom i njegovim kolegom Linom. Prvo posjećuju Sida Alija, nekadašnjeg policajca, koji je sad vlasnik imbisa. On svojim bivšim kolegama govori kako nema nikakvih problema s islamistima. Nakon toga, Llob i njegove kolege dobijaju poziv iz centrale da dođu u kuću Ben Oude, u kojoj je počinjeno ubistvo. Dolaze na mjesto zločina, ali tamo je već inspektor Bliss, šefov ljubimac i zbog toga omražen kod Lloba i njegovih kolega. Ben Ouda je ubijen, nalaze ga u njegovim odajama odrubljene glava, čitava prostorija je puna krvi. Sama glava je u WC-školjki, a usto je i minirana. U kući nalaze preživjelog svjedoka, ljubavnika Ben Oude. To je Toufik Salem, mladić od devetnaest godina, koji se je po dolasku napadača, kojima je vrata otvorio sam Ben Ouda, sakrio u ormar. On policajcima daje iskaz - govori im kako su bila tri ili četiri napadača, kako su mučili Ben Oudu i tražili od njega da im da nekakvu disketu.
Frustrirani pripovjedački ton se i dalje nastavlja, ali je sada naglasak na zapletu, zbog čega je ovo poglavlje dosta bolje od prvoga - str. 15 - 24, ocjena - 7.4.
ILJF i PETROV - "Zlatno tele" (2)
1. dio - Top-lista
2. poglavlje
Bender poziva Balaganova na jelo, kako bi mu ovaj detaljno ispričao priču o organizaciji djece poručnika Šmidta, ali to je bilo lakše obećati negoli ispuniti. Nakon dužega lutanja, pri čemu su naša dva junaka obišli nekoliko radnji (pa tako i radnju koja prodaje limene table s natpisom "Zatvoreno" u svim varijantama), ipak nalaze restoran u kome mogu nešto pojesti, a Balaganov počinje s pričom - kako bi se spriječile situacije poput ove, u kojoj si "sinovi" poručnika Šmidta međusobno ugrožavaju posao i financijsku egzistenciju, u proljeće 1928. godine održana je konferencija djece poručnika Šmidta, na kojoj je trebalo doći do podjele teritorija u cilju maksimiranja dobiti. Na konferenciji je sudjelovalo 30 "sinova" i 4 "kćeri", a podjela je provedena kockom, pošto nije bilo moguće do dogovora doći sporazumom. Nezadovoljan dobijenim teritorijem, Panikovski je odmah rekao da ne priznaje odluke konferencije.
Nakon što je Balaganov završio priču, govori Ostap Bender o svojim planovima. On se ne želi baviti sitnim stvarima, već se osjeća pozvanim upustiti se u veliku avanturu. Njegov krajnji cilj je otići u Rio de Janeiro, a prije toga želi namaći milion. Za taj naum mu treba jedan milioner, koga bi mogao operušati, ali mu je jasno da njih u sovjetskom društvu baš i nema. Balaganov mu nato odgovara da jednoga poznaje - ime mu je Korejko i živi u Černomorsku. Na krilima novoga poleta, koji mu je donio Balaganov ovom novom informacijom, Benderov mozak počinje kombinirati ...
Tekst je malo izvještačen i teatralan, ali ima svakako dosta zajedljivih detalja koji ga čine jako zanimljivim - str. 28 - 44, ocjena - 7.4.
2. poglavlje
Bender poziva Balaganova na jelo, kako bi mu ovaj detaljno ispričao priču o organizaciji djece poručnika Šmidta, ali to je bilo lakše obećati negoli ispuniti. Nakon dužega lutanja, pri čemu su naša dva junaka obišli nekoliko radnji (pa tako i radnju koja prodaje limene table s natpisom "Zatvoreno" u svim varijantama), ipak nalaze restoran u kome mogu nešto pojesti, a Balaganov počinje s pričom - kako bi se spriječile situacije poput ove, u kojoj si "sinovi" poručnika Šmidta međusobno ugrožavaju posao i financijsku egzistenciju, u proljeće 1928. godine održana je konferencija djece poručnika Šmidta, na kojoj je trebalo doći do podjele teritorija u cilju maksimiranja dobiti. Na konferenciji je sudjelovalo 30 "sinova" i 4 "kćeri", a podjela je provedena kockom, pošto nije bilo moguće do dogovora doći sporazumom. Nezadovoljan dobijenim teritorijem, Panikovski je odmah rekao da ne priznaje odluke konferencije.
Nakon što je Balaganov završio priču, govori Ostap Bender o svojim planovima. On se ne želi baviti sitnim stvarima, već se osjeća pozvanim upustiti se u veliku avanturu. Njegov krajnji cilj je otići u Rio de Janeiro, a prije toga želi namaći milion. Za taj naum mu treba jedan milioner, koga bi mogao operušati, ali mu je jasno da njih u sovjetskom društvu baš i nema. Balaganov mu nato odgovara da jednoga poznaje - ime mu je Korejko i živi u Černomorsku. Na krilima novoga poleta, koji mu je donio Balaganov ovom novom informacijom, Benderov mozak počinje kombinirati ...
Tekst je malo izvještačen i teatralan, ali ima svakako dosta zajedljivih detalja koji ga čine jako zanimljivim - str. 28 - 44, ocjena - 7.4.
HAMILTON, Patrick - "Hangover Square" (2)
Top-lista
1. dio
4. poglavlje
Vlak nastavlja svoje put prema Londonu. Bone-u je nakratko pažnju privukla žena koja je ušla u njegov odjeljak, ali se njegove misli uskoro vraćaju Netti. Njemu je jasno da mu nedostaje ambicije, a i odlučnosti da joj se nametne. Prema njoj osjeća neku mješavinu ljubavi i mržnje. Društvo koje kruži oko nje mu se gadi, pa čak i on sam. U njemu su najvećim dijelom propaliteti i dangube, kojima se cijeli život vrti oko pijančevanja. On je u tome društvu već više od godinu dana i ne namjerava tražiti posao, pošto bi mu to onemogućilo da se viđa s Nettom. Od majke mu je ostalo još nešto ušteđevine, i njegov je plan da troši četiri funte tjedno, od čega su dvije funte rezervirane za alkohol i cigarete. Jedino pitanje koje njegovo društvo muči je pitanje hoće li biti rata - cijelo njegovo društvo je slavilo sporazum u Münchenu, a on se je zbog toga sramio.
Nakon maloga pada u prošlom poglavlju, radnja ponovno uzima zamah - str. 26 - 33, ocjena 7.6.
5. poglavlje
Vlak dolazi u London. Zbog gužve na stanici, Bone pada u paniku i želi što prije otići odande. Uzima taksi i odlazi u svoj hotel. Već u taksiju je ljut na samoga sebe zbog bespotrebnih troškova. Tek što je došao u svoj hotel, želi što prije otići u najbliži pub. Odlučuje ipak otići Netti. Dolazi k njoj, a otvara mu Peter.
Sjajna psihološka karakterizacija, fino napisano - str. 34 - 38, ocjena 7.7.
1. dio
4. poglavlje
Vlak nastavlja svoje put prema Londonu. Bone-u je nakratko pažnju privukla žena koja je ušla u njegov odjeljak, ali se njegove misli uskoro vraćaju Netti. Njemu je jasno da mu nedostaje ambicije, a i odlučnosti da joj se nametne. Prema njoj osjeća neku mješavinu ljubavi i mržnje. Društvo koje kruži oko nje mu se gadi, pa čak i on sam. U njemu su najvećim dijelom propaliteti i dangube, kojima se cijeli život vrti oko pijančevanja. On je u tome društvu već više od godinu dana i ne namjerava tražiti posao, pošto bi mu to onemogućilo da se viđa s Nettom. Od majke mu je ostalo još nešto ušteđevine, i njegov je plan da troši četiri funte tjedno, od čega su dvije funte rezervirane za alkohol i cigarete. Jedino pitanje koje njegovo društvo muči je pitanje hoće li biti rata - cijelo njegovo društvo je slavilo sporazum u Münchenu, a on se je zbog toga sramio.
Nakon maloga pada u prošlom poglavlju, radnja ponovno uzima zamah - str. 26 - 33, ocjena 7.6.
5. poglavlje
Vlak dolazi u London. Zbog gužve na stanici, Bone pada u paniku i želi što prije otići odande. Uzima taksi i odlazi u svoj hotel. Već u taksiju je ljut na samoga sebe zbog bespotrebnih troškova. Tek što je došao u svoj hotel, želi što prije otići u najbliži pub. Odlučuje ipak otići Netti. Dolazi k njoj, a otvara mu Peter.
Sjajna psihološka karakterizacija, fino napisano - str. 34 - 38, ocjena 7.7.
srijeda, 11. srpnja 2012.
WOOLRICH, Cornell - "Crni anđeo" ("Black Angel")
Top-lista
Cornell Woolrich je, uz Raymonda Chandlera i Dashiella Hammetta, jedan od klasičnih američkih pisaca kriminalističkih romana iz 40-tih i 50-tih godina. Nekoliko njegovih romana je bilo predložak za klasike film-noira, pa tako i ovaj roman, ali kod Woolricha su ipak poznatije ekranizacije Françoisa Truffauta "Nevjesta je nosila crno" i Alfreda Hitchcocka "Prozor u dvorište". Roman je iz 1943. godine. Roman čitam u njemačkom prevodu.
1. poglavlje
Alberti Murray su 22 godine, 4 godine je u braku i osjeća kako se njen muž otuđuje od nje. Počinje time da je više ne zove "anđelom", što joj je bio prvi znak njegovog hlađenja. Alarmirana time, ona nalazi sve više i više dokaza da je on vara s drugom ženom - njegova odijela nestaju iz ormara, on izlazi s kolegom s posla u grad, a ovaj kasnije o tome ništa ne zna ... Uskoro doznaje i ime svoje rivalke - Mia Mercer. Mia je pjevačica u noćnom klubu. Alberta nalazi njenu sliku u novinama i izrezuje ju. Jednoga dana, Alberta nalazi spakovani kofer svoga muža i počinje paničariti, jer je uvjerena da ju je muž odlučio napustiti. Odlučuje se boriti za svoga muža i posjetiti svoju suparnicu. Doznaje njenu adresu i polazi ...
Iako početak romana vrvi klišejima, nit pripovjedanja je tečan i logičan - sasvim OK. Str. 5 - 14, ocjena - 7.0.
Cornell Woolrich je, uz Raymonda Chandlera i Dashiella Hammetta, jedan od klasičnih američkih pisaca kriminalističkih romana iz 40-tih i 50-tih godina. Nekoliko njegovih romana je bilo predložak za klasike film-noira, pa tako i ovaj roman, ali kod Woolricha su ipak poznatije ekranizacije Françoisa Truffauta "Nevjesta je nosila crno" i Alfreda Hitchcocka "Prozor u dvorište". Roman je iz 1943. godine. Roman čitam u njemačkom prevodu.
1. poglavlje
Alberti Murray su 22 godine, 4 godine je u braku i osjeća kako se njen muž otuđuje od nje. Počinje time da je više ne zove "anđelom", što joj je bio prvi znak njegovog hlađenja. Alarmirana time, ona nalazi sve više i više dokaza da je on vara s drugom ženom - njegova odijela nestaju iz ormara, on izlazi s kolegom s posla u grad, a ovaj kasnije o tome ništa ne zna ... Uskoro doznaje i ime svoje rivalke - Mia Mercer. Mia je pjevačica u noćnom klubu. Alberta nalazi njenu sliku u novinama i izrezuje ju. Jednoga dana, Alberta nalazi spakovani kofer svoga muža i počinje paničariti, jer je uvjerena da ju je muž odlučio napustiti. Odlučuje se boriti za svoga muža i posjetiti svoju suparnicu. Doznaje njenu adresu i polazi ...
Iako početak romana vrvi klišejima, nit pripovjedanja je tečan i logičan - sasvim OK. Str. 5 - 14, ocjena - 7.0.
utorak, 10. srpnja 2012.
AMPUERO, Roberto - "Slučaj Neruda" ("El Caso Neruda")
Top-lista
1. poglavlje
Na početku romana upoznajemo našeg glavnog junaka - to je Cayetano Brulé, čileanski privatni detektiv kubanskog porijekla. Dan u koji počinje radnja romana je ljetni dan 2006. godine, mjesto radnje je Valparaiso, pomorski grad u Čileu, nedaleko od glavnog grada Santiaga. Cayetano je već više od trideset godina detektiv, zahvaljujući diplomi koju je dobio u Miamiju kad mu je bilo oko dvadeset godina.
Uz opis grada, koji je mješavina evropskog i južnoameričkog stila, pisac nam daje i presjek događaja koji su određivali sudbinu grada u zadnjih stotinjak godina - zemljotres iz 1906. godine prekinuo je duže razdoblje prosperiteta, izgradnje i rasta, a otvaranje Panamskog kanala 1914. godine je dalo smrtni udarac svim ambicijama grada da postane značajna pomorska luka i pretvorilo ga u zabačenu provinciju. Osim toga, tu su i sva previranja na nacionalnoj razini, koja su isto tako ostavila svoje tragove na gradu i Cayetanu - doba predsjednika Salvadora Allendea početkom 70-tih, doba kad je Cayetano došao u Čile i u Valparaisu upoznao svoju prvu ženu, vojni puč 1973. godine, nakon koga ju je izgubio, nakon što je ona pobjegla iz zemlje s novim ljubavnikom, a on ostao u Valparaisu.
Toga dana, 2006. godine, Cayetano je dobio poziv iz ugledne i moćne odvjetničke kancelarije Almagro, Ruggerio & Partner, koji žele naručiti njegove usluge. Na putu do njih, Cayetano zastaje u jednom kafiću i odlučuje uzeti sendvič za užinu. Na jelovniku kafića spazio je fotografiju Pabla Nerude, što ga u sjećanjima vraća u doba kad je počeo svoju detektivsku karijeru ...
Dio s lokalnim koloritom, kao i onaj s poviješću grada, sasvim su u redu i svakako bolji dio ovog poglavlja. Lošije je, nasuprot tome, vođenje priče - ona često tapka u mjestu, vrvi banalnostima, a najgori je prijelaz sa sadašnje radnje na radnju u prošlosti na kraju poglavlja, koji djeluje totalno iskonstruirano i nategnuto. Osim toga, nakon Antonija Skarmete i njegove zloupotrebe Nerude, ovo je već drugi poprilično dubiozni roman koji se koristi Nerudinim imenom, a da to jednostavno ne zaslužuje. Str. 11 - 20, ocjena 6.7.
Na početku romana upoznajemo našeg glavnog junaka - to je Cayetano Brulé, čileanski privatni detektiv kubanskog porijekla. Dan u koji počinje radnja romana je ljetni dan 2006. godine, mjesto radnje je Valparaiso, pomorski grad u Čileu, nedaleko od glavnog grada Santiaga. Cayetano je već više od trideset godina detektiv, zahvaljujući diplomi koju je dobio u Miamiju kad mu je bilo oko dvadeset godina.
Uz opis grada, koji je mješavina evropskog i južnoameričkog stila, pisac nam daje i presjek događaja koji su određivali sudbinu grada u zadnjih stotinjak godina - zemljotres iz 1906. godine prekinuo je duže razdoblje prosperiteta, izgradnje i rasta, a otvaranje Panamskog kanala 1914. godine je dalo smrtni udarac svim ambicijama grada da postane značajna pomorska luka i pretvorilo ga u zabačenu provinciju. Osim toga, tu su i sva previranja na nacionalnoj razini, koja su isto tako ostavila svoje tragove na gradu i Cayetanu - doba predsjednika Salvadora Allendea početkom 70-tih, doba kad je Cayetano došao u Čile i u Valparaisu upoznao svoju prvu ženu, vojni puč 1973. godine, nakon koga ju je izgubio, nakon što je ona pobjegla iz zemlje s novim ljubavnikom, a on ostao u Valparaisu.
Toga dana, 2006. godine, Cayetano je dobio poziv iz ugledne i moćne odvjetničke kancelarije Almagro, Ruggerio & Partner, koji žele naručiti njegove usluge. Na putu do njih, Cayetano zastaje u jednom kafiću i odlučuje uzeti sendvič za užinu. Na jelovniku kafića spazio je fotografiju Pabla Nerude, što ga u sjećanjima vraća u doba kad je počeo svoju detektivsku karijeru ...
Dio s lokalnim koloritom, kao i onaj s poviješću grada, sasvim su u redu i svakako bolji dio ovog poglavlja. Lošije je, nasuprot tome, vođenje priče - ona često tapka u mjestu, vrvi banalnostima, a najgori je prijelaz sa sadašnje radnje na radnju u prošlosti na kraju poglavlja, koji djeluje totalno iskonstruirano i nategnuto. Osim toga, nakon Antonija Skarmete i njegove zloupotrebe Nerude, ovo je već drugi poprilično dubiozni roman koji se koristi Nerudinim imenom, a da to jednostavno ne zaslužuje. Str. 11 - 20, ocjena 6.7.
ponedjeljak, 9. srpnja 2012.
ONETTI, Juan Carlos - "Strvoder" ("Juntacadáveres")
Top-lista
Juan Carlos Onetti jedan je od začetnika latinsko-američkog književnog buma i jedan od njegovih najutjecajnijih predstavnika. Ovaj roman je u originalu izdan 1964. godine, i jedan je od romana iz Onettijevog ciklusa o Santa Mariji, jednom izmišljenom gradiću na urugvajskoj strani Rio Plate, rijeke koja dijeli Urugvaj i Argentinu. Uz ovaj roman, u taj ciklus spadaju još romani "Brodogradilište" ("El astillero", prevedeno na srpski) i "Kratki život" ("La vida breve"). Ovaj roman nije preveden na naš jezik. Čitam ga u njemačkom prevodu.
1. poglavlje
U prvom, kratkom poglavlju (nepune tri stranice), pratimo "Strvodera", koji se zapravo zove Larsen, i jedan je od glavnih junaka Onettijevog ciklusa o Santa Mariji, na povratku u svoj grad. U njega se vraća vlakom i u pratnji tri prostitutke - u Santa Mariji, naime, namjerava otvoriti bordel. Duboko u sebi je rastrgan između želje za osvetom (razlog toj želji za osvetom još ne doznajemo) i straha od neuspjeha, koji pokušava, poput iskusnog pokeraša, sakriti od svoje okoline. Kratko prije dolaska, djevojke se sređuju za izlazak i ostavljanje prvog utiska u Santa Mariji. Larsen je pažljiv prema djevojkama i uvjerava ih, da će sve proći u najboljem redu, te da će one zaraditi lijep novac i biti u mogućnosti najveći dio toga uštedjeti. Doznajemo i da je djevojkama dao predujam, koji su one upotrebile za kupovinu raskošnih haljina.
Interesantna priča i interesantan način pripovjedanja, u kome, uz onu glavnu nit radnje, neprestano dolazi gomila činjenica koje se ne tiče one osnovne radnje, već daju informacije o raznoraznim sporednim stvarima. Na nekim mjestima je to teško pohvatati i razlučiti činjenice i staviti ih na pravo mjesto, tako da je čitanje poprilično zahtjevno. Str. 7 - 9, ocjena - 7.4.
2. poglavlje
U ovom poglavlju se perspektiva pripovjedača mijenja - prvo poglavlje bilo je pisano u trećem licu, dok je ovo pisano u prvome. Pisano je iz perspektive jednog mladića (to možemo indirektno zaključiti) po imenu Jorge, koji se, zajedno sa svojim drugom Titom, nalazi u blizini željezničke stanice u trenutku dolaska vlaka kojim su doputovali Larsen i njegove djevojke. Doznajemo da je Larsen radio kao knjigovođa u novinama Jorgeovog oca. Za dolazak Larsena i njegovu "poslovnu ideju" grad već zna i namjerava ga ignorirati, što na početku sasvim dobro uspjeva - grad je pust, na ulicama nema gotovo nikoga, a i prozori su zamračeni, što Larsenu baš ne paše, ali on svoje razočarenje prikriva u maniri iskusnog pokeraša. Tito i Jorge prate Larsena i djevojke od silaska s vlaka do ulaska u taksi ...
I ovdje imamo kompleksni stil pisanja, u kome osnovna radnja uvijek iznova biva nadopunjena činjenicama koje proširuju sliku, ali otežava čitanje, jer čitatelj stalno ima osjećaj da je dobio jedan dio slagalice, ali ne zna kad će mu taj dio zatrebati. Str. 10 - 14, ocjena - 7.6.
Juan Carlos Onetti jedan je od začetnika latinsko-američkog književnog buma i jedan od njegovih najutjecajnijih predstavnika. Ovaj roman je u originalu izdan 1964. godine, i jedan je od romana iz Onettijevog ciklusa o Santa Mariji, jednom izmišljenom gradiću na urugvajskoj strani Rio Plate, rijeke koja dijeli Urugvaj i Argentinu. Uz ovaj roman, u taj ciklus spadaju još romani "Brodogradilište" ("El astillero", prevedeno na srpski) i "Kratki život" ("La vida breve"). Ovaj roman nije preveden na naš jezik. Čitam ga u njemačkom prevodu.
1. poglavlje
U prvom, kratkom poglavlju (nepune tri stranice), pratimo "Strvodera", koji se zapravo zove Larsen, i jedan je od glavnih junaka Onettijevog ciklusa o Santa Mariji, na povratku u svoj grad. U njega se vraća vlakom i u pratnji tri prostitutke - u Santa Mariji, naime, namjerava otvoriti bordel. Duboko u sebi je rastrgan između želje za osvetom (razlog toj želji za osvetom još ne doznajemo) i straha od neuspjeha, koji pokušava, poput iskusnog pokeraša, sakriti od svoje okoline. Kratko prije dolaska, djevojke se sređuju za izlazak i ostavljanje prvog utiska u Santa Mariji. Larsen je pažljiv prema djevojkama i uvjerava ih, da će sve proći u najboljem redu, te da će one zaraditi lijep novac i biti u mogućnosti najveći dio toga uštedjeti. Doznajemo i da je djevojkama dao predujam, koji su one upotrebile za kupovinu raskošnih haljina.
Interesantna priča i interesantan način pripovjedanja, u kome, uz onu glavnu nit radnje, neprestano dolazi gomila činjenica koje se ne tiče one osnovne radnje, već daju informacije o raznoraznim sporednim stvarima. Na nekim mjestima je to teško pohvatati i razlučiti činjenice i staviti ih na pravo mjesto, tako da je čitanje poprilično zahtjevno. Str. 7 - 9, ocjena - 7.4.
2. poglavlje
U ovom poglavlju se perspektiva pripovjedača mijenja - prvo poglavlje bilo je pisano u trećem licu, dok je ovo pisano u prvome. Pisano je iz perspektive jednog mladića (to možemo indirektno zaključiti) po imenu Jorge, koji se, zajedno sa svojim drugom Titom, nalazi u blizini željezničke stanice u trenutku dolaska vlaka kojim su doputovali Larsen i njegove djevojke. Doznajemo da je Larsen radio kao knjigovođa u novinama Jorgeovog oca. Za dolazak Larsena i njegovu "poslovnu ideju" grad već zna i namjerava ga ignorirati, što na početku sasvim dobro uspjeva - grad je pust, na ulicama nema gotovo nikoga, a i prozori su zamračeni, što Larsenu baš ne paše, ali on svoje razočarenje prikriva u maniri iskusnog pokeraša. Tito i Jorge prate Larsena i djevojke od silaska s vlaka do ulaska u taksi ...
I ovdje imamo kompleksni stil pisanja, u kome osnovna radnja uvijek iznova biva nadopunjena činjenicama koje proširuju sliku, ali otežava čitanje, jer čitatelj stalno ima osjećaj da je dobio jedan dio slagalice, ali ne zna kad će mu taj dio zatrebati. Str. 10 - 14, ocjena - 7.6.
Novosti iz velikog vrta - 2012-07-05
Prije nekoliko dana bio sam i u velikom vrtu. I ovdje je bilo gubitaka, ali ne zbog suše, već više od puževa, koji su se okomili posebno na papriku. Osim toga, ni eksperiment s mungo-grahom nije nešto uspio. Krenulo je dobro, klice su se razvile, rasada je fino krenula, a onda je negdje, kako izgleda, zapelo. U čemu je točno problem, zaista ne bih znao reći, ali očito je da biljci nešto ne odgovara ili nedostaje. A sad na dobre vijesti:
Bob je sjajno izrastao, kako je bilo i za očekivati, problem je jedino u tome da mu nigdje ne vidim nikakvog zametka ili ploda. Nadam se da će se i to uskoro pokazati ... I biljke u cvijetnjaku su dobro uznapredovale, ali su tokom moga ljetovanja ipak dobile sunčanicu i izgubile pokoji list.
Niska mahuna je i ovdje jako dobro uznapredovala. Za razliku od biljaka kod kuće, ovdje još ne vidim zametaka ni malih plodova, kao što je to slučaj kod kuće, iako je ova biljka veća od onih u posudama. Nadam se, ipak, da će to još doći.
Paradajz se zasada dobro drži, ali ne napreduje onako kako sam to bio očekivao. Paprika (na slici otraga) je pošla puno gore - veliki dio njih su pojeli puževi, tako da ću tamo morati posaditi nešto drugo.
Rukola (dolje, 2 reda) i rotkvica (gore, 2 reda) dosta dobro napreduju. Rotkvica bi uskoro trebala biti i gotova, a rukoli trebaju još neka dva tjedna. Rukola je, izgleda, malo pregusto zasađena, pošto su biljke na krajevima dosta veće od onih u sredini.
Bob je sjajno izrastao, kako je bilo i za očekivati, problem je jedino u tome da mu nigdje ne vidim nikakvog zametka ili ploda. Nadam se da će se i to uskoro pokazati ... I biljke u cvijetnjaku su dobro uznapredovale, ali su tokom moga ljetovanja ipak dobile sunčanicu i izgubile pokoji list.
Krumpir je, obzirom na to kako je tekla cijela priča oko njega, jedno od najljepših iznenađenja - od kupljenog krumpira, koji mi je u stanu duže vremena stajao i nije više bio za jelo, pošto se je potpuno sasušio, svugdje izrastaju nove mladice. Probao sam s tim na nekoliko mjesta i svugdje je uspjelo, tako da je to definitivno vrijedno ponovno pokušati.
Niska mahuna je i ovdje jako dobro uznapredovala. Za razliku od biljaka kod kuće, ovdje još ne vidim zametaka ni malih plodova, kao što je to slučaj kod kuće, iako je ova biljka veća od onih u posudama. Nadam se, ipak, da će to još doći.
Paradajz se zasada dobro drži, ali ne napreduje onako kako sam to bio očekivao. Paprika (na slici otraga) je pošla puno gore - veliki dio njih su pojeli puževi, tako da ću tamo morati posaditi nešto drugo.Novosti iz malog vrta - 2012-07-08
Kako sam krajem 6. mjeseca bio na ljetovanju, za to vrijeme nije bilo novosti iz vrta. Nije ih bilo ni nakon toga ovih nekoliko dana, iz jednostavnog razloga - moja odsutnost i nezalijevanje s jedne, a nekoliko vrelih dana s druge strane su odnijeli svoj danak i poveći dio onoga što je raslo u posudicama je nastradalo. Ipak, nakon sedam dana ipak se je uspjelo skupiti nekoliko dobrih vijesti za ovo javljanje:
Mrkva me je koštala dosta živaca i - kako se vidi iz priloženog - nije puno toga uzvratila. Bila je pregusto posađena, što je dovelo do malih plodova, a osim toga, blokirala mi je dugo vremena skoro cijeli cvijetnjak. Naučena lekcija - saditi mrkvu na otvorenom i puno rijeđe. Kartice su ogromne i mogu biti dovoljne za popriličnu površinu.
Paradajz je fino izrastao i sadnice su dosta dobre, a neke od njih sam preselio da iskoriste prostor koji sam dobio vađenjem mrkve. Ono što me oko paradajza brine, to je da li će se na njemu stići formirati plodovi, budući da sam kasno počeo s pravljenjem rasade. Kako ostaje još više od dva mjeseca ljeta, optimističan sam po tom pitanju.
Žitu bih, za razliku od mrkve, mogao dati dobru ocjenu. Uzima malo prostora, skoro sigurno uspjeva, a i prinos je sasvim u redu. Osim toga, ako se čovjek pobrine za to u pravo vrijeme, sjeme je lako nabaviti skoro na svakoj njivi. Za iduću godinu, međutim, gledaću ipak da pronađem slobodnu površinu na otvorenom za to, pošto sad već imam poprilično sjemena i njegovo zasijavanje bi uzelo puno više prostora negoli do sada. Ono što je bitno napomenuti, a na slici se ne vidi, to je činjenica da žito dolazi prilično neujednačeno - pojedini klasovi, koji su bili postrani i imali više prostora, već su sazreli, dok je ostatak, skupljen u sredini, još poprilično zelen.
Krastavci su, za divno čudo, preživjeli sušu i vrućinu, i za nagradu su preseljeni u veliki betonski cvijetnjak. U slijedećih nekoliko dana će se morati adaptirati na novo okruženje i ponovno krenuti s rastom. Kako je zemlja dosta bogata kompostom, trebali bi imati dobre uvjete za rast.
Mahune su naizgled dobro pregurale sušu, što je bilo i za očekivati, budući da su već prije poprilično uzrasle. Na njima se već nalaze i prvi zametnuti plodovi, ali tek pokoji na svakom struku. Nadam se da će ih doći više u slijedećim danima ...
Mrkva me je koštala dosta živaca i - kako se vidi iz priloženog - nije puno toga uzvratila. Bila je pregusto posađena, što je dovelo do malih plodova, a osim toga, blokirala mi je dugo vremena skoro cijeli cvijetnjak. Naučena lekcija - saditi mrkvu na otvorenom i puno rijeđe. Kartice su ogromne i mogu biti dovoljne za popriličnu površinu.
Paradajz je fino izrastao i sadnice su dosta dobre, a neke od njih sam preselio da iskoriste prostor koji sam dobio vađenjem mrkve. Ono što me oko paradajza brine, to je da li će se na njemu stići formirati plodovi, budući da sam kasno počeo s pravljenjem rasade. Kako ostaje još više od dva mjeseca ljeta, optimističan sam po tom pitanju.
Žitu bih, za razliku od mrkve, mogao dati dobru ocjenu. Uzima malo prostora, skoro sigurno uspjeva, a i prinos je sasvim u redu. Osim toga, ako se čovjek pobrine za to u pravo vrijeme, sjeme je lako nabaviti skoro na svakoj njivi. Za iduću godinu, međutim, gledaću ipak da pronađem slobodnu površinu na otvorenom za to, pošto sad već imam poprilično sjemena i njegovo zasijavanje bi uzelo puno više prostora negoli do sada. Ono što je bitno napomenuti, a na slici se ne vidi, to je činjenica da žito dolazi prilično neujednačeno - pojedini klasovi, koji su bili postrani i imali više prostora, već su sazreli, dok je ostatak, skupljen u sredini, još poprilično zelen.petak, 6. srpnja 2012.
SELIMOVIĆ, Meša - "Derviš i smrt"
Top-lista
Jedan od klasika naše poslijeratne književnosti, a u opusu Meše Selimovića, uz "Tvrđavu", njegovo najbolje djelo.
1. poglavlje
Glavni lik, Ahmed Nurudin, na početku romana nas upoznaje sa sobom i daje nam uvid u svoj unutrašnji duhovni svijet - on je šejh tekije (predstojnik islamskog derviškog samostana) u osmanlijskoj Bosni, u četrdesetim je godinama, i taj položaj u tekiji vidi kao svoje najveće životno dostignuće. Tekija je za njega, ponajviše njegovom zaslugom, bedem vjere, spreman odoljeti svakom iskušenju. U sadašnjoj zgradi tekije, prije no što je bila poklonjena derviškom redu, bio je smješten harem bogatog trgovca.
Po pitanju unutrašnjeg duhovnog stanja Ahmeda Nurudina, doznajemo da je počeo pisati dnevnik (to je zapravo ovaj roman) kako bi preispitao samoga sebe. Osjeća u sebi izvjesnu buntovnost, koju si kao čovjek od vjere ne može dopustiti, i tu buntovnost pokušava ukrotiti brojnim citatima koji pozivaju na pokornost i konformizam sa sistemom. Poglavlje završava u svitanje, kada Ahmed Nurudin prestaje s pisanjem dnevnika.
Jak početak romana, dosta teška, introvertirana proza. Ono što upada u oči, to je činjenica da su sva razmišljanja glavnog junaka poprilično uopćena i bez fokusa na neke konkretne situacije i okolnosti. Str. 9 - 13, ocjena - 8.3.
Jedan od klasika naše poslijeratne književnosti, a u opusu Meše Selimovića, uz "Tvrđavu", njegovo najbolje djelo.
1. poglavlje
Glavni lik, Ahmed Nurudin, na početku romana nas upoznaje sa sobom i daje nam uvid u svoj unutrašnji duhovni svijet - on je šejh tekije (predstojnik islamskog derviškog samostana) u osmanlijskoj Bosni, u četrdesetim je godinama, i taj položaj u tekiji vidi kao svoje najveće životno dostignuće. Tekija je za njega, ponajviše njegovom zaslugom, bedem vjere, spreman odoljeti svakom iskušenju. U sadašnjoj zgradi tekije, prije no što je bila poklonjena derviškom redu, bio je smješten harem bogatog trgovca.
Po pitanju unutrašnjeg duhovnog stanja Ahmeda Nurudina, doznajemo da je počeo pisati dnevnik (to je zapravo ovaj roman) kako bi preispitao samoga sebe. Osjeća u sebi izvjesnu buntovnost, koju si kao čovjek od vjere ne može dopustiti, i tu buntovnost pokušava ukrotiti brojnim citatima koji pozivaju na pokornost i konformizam sa sistemom. Poglavlje završava u svitanje, kada Ahmed Nurudin prestaje s pisanjem dnevnika.
Jak početak romana, dosta teška, introvertirana proza. Ono što upada u oči, to je činjenica da su sva razmišljanja glavnog junaka poprilično uopćena i bez fokusa na neke konkretne situacije i okolnosti. Str. 9 - 13, ocjena - 8.3.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)