Izop (Hyssopus officinalis)

Izop (Hyssopus officinalis) je višegodišnja začinska i ljekovita biljka. Biljka raste u obliku manjega grma, do 60 cm visine. Najčešće iz horizontalnih, niskih, odrvenjelih grana izbijaju vertikalne grančice, na kojima se formiraju cvjetovi. Biljka uspjeva u južnoj i istočnoj Evropi, a može se kultivirati i sjevernije od toga. Biljka voli vapnenasto tlo, a često se sreće u prirodi na strmim, stjenovitim padinama. Riječ je o biljci koja se već dugo koristi od strane čovjeka, a nekoliko puta se njeno ime pojavljuje i u Bibliji (mada nije u potpunosti jasno da li se stvarno radi o ovom biljci ili o jednoj vrsti majorana ili oregana).

U jelu se mladi listovi koriste za začinjavanje salata, a svježi ili osušeni listovi se dodaju teškim jelima, pošto pospješuju probavu. Listovi imaju jak miris, sličan žalfiji i ružmarinu, te snažan, malo gorkast okus.

Kao ljekovita biljka pomaže, između ostalog, kod zubobolje, a eterično ulje kod plućnih tegoba i bolesti dišnih puteva. U te svrhe se koristi još od antičkog doba,

Osim toga, koristi se i u proizvodnji parfema. Izop sadrži u sebi eterična ulja, koja se mogu dobiti destilacijom (na njemačkom se to naziva "Dampfdestillation - destilacija parom", kod nas samo destilacija, možda se to svodi na isto, stvarno ne znam postoji li još kakva destilacija).

Neku bolju sliku iz vlastitog "arhiva" zasada nemam. Ovim izdancima je trebalo neko vrijeme da izađu, ali sada lijepo napreduju. Kako nisam siguran da biljka može pregurati jaku zimu, mislim da ću je morati presaditi u veću posudu i preko zime skloniti na toplo.

Tušt (Portulaca oleracea)

Tušt (Portulaca oleracea) je zeljasta biljka iz roda Portulaca.


Uspjeva u umjerenoj klimi i koristi se kao povrće i salata. Biljka se brzo razmnožava i izuzetno je otporna - izdanci mogu u roku od šest tjedana izrasti, cvjetati i ponovno stvoriti sjeme. Sjeme mu je izuzetno otporno - nakon 14 godina je klijavost sjemena još uvijek 50 %; sjeme se, osim toga, može prenositi i vodom, a otporno je čak i na morsku vodu. Zbog svega toga je tušt jedna od najraprostranjenijih biljaka uopće.

Što se tiče korisnosti, biljka se može koristiti u ishrani. Za to se koristi već nekoliko tisuća godina, iako je u novije vrijeme, kao divlje povrće, pao u zaborav. Kao ljekovita biljka, tušt se spominje već u jednom babilonskom spisu iz VIII st. pr. n. e. kao biljka koja se je nalazila u vrtu s ljekovitim biljkama babilonskog kralja. U XVI st. jedan savjetnik navodi da je biljka dobra protiv kiseline u želucu, kao i protiv ispadanja zubi.

Mladi listovi su kiselkasti, slankasti i imaju okus oraha. Stariji listovi su dosta gorki. Cvjetni pupoljci se mogu koristiti kao kapar. Biljka sadrži veće količine vitamina C i omega 3 masnih kiselina, kao i manje količine vitamina A, B i E. Za očuvanje vitamina najbolje je mlade grančice i listove koristiti svježe, i to u salatama i kao dodatak svježem siru u namazima. Ukoliko se koristi kao povrće, dovoljno ga je kratko uroniti u kipuću vodu ili nakratko ispržiti na putru.

Što se tiče mojih vlastitih iskustava, mogu stvarno reći da biljka klija u jako velikom procentu i da se dobro razvija u kratkom vremenu.

Bazga

Evo jednoga posta iz aktuelnog povoda - vrijeme je cvjetanja bazge i samim tim pravljenja bazgovog soka. Evo nekoliko vezanih uz tu temu:

Grm bazge se u ovo doba može lako prepoznati po bijelim cvjetovima i jedinstvenom mirisu.

Ovo je cvijet koji ne trebate brati - beru se cvjetovi koji su procvali. Cvjetovi ne cvjetaju svi odjednom, već u roku od neka dva tjedna, tako da se na istom grmu svakoga dana može iznova brati.

Ovo je procvali cvijet - uz krasan izgled, tu je i jedinstveni miris, zbog koga se ovaj cvijet i koristi za izradu soka.

Sok se pravi na hladno, tj. cvijetovi se utope u vodu, ostave se stajati 1 dan (ja ih ostavljam malo duže). Nakon toga se voda ocijedi, doda se šećera i limuna po želji (količine šećera u receptu koji imam su tolike da se, po mom mišljenju, izgubi svaki okus, pa stavljam otprilike polovicu od toga - na neke 3 litre ocjeđenog soka nešto više od kile šećera). Sok nakon toga nije potrebno kuhati, ali se onda mora dodati konzervans ili držati na hladnom da se ne ukvari.

Mungo grah

Mungo grah (vigna radiata) je vrsta graha, koja potiče iz Indije i raširena je u cijeloj jugoistočnoj Aziji.

Iako se zrna ove vrste graha mogu koristiti i kao mahuna (zelene mahune) i kao grah (zrelo, sušeno zrno), kod nas je uobičajeno da se koriste kao klice.

Klice od mungo-graha se pripremaju tako da se zrna prvo drže namočena u vodi, nekih 12 sati. Nakon toga se zrna ocijede i drže mokra (ali ne u vodi, jer bi se usmrdila), i ispiru 1 - 2 puta dnevno. Nakon nekih 4 - 5 dana su se klice razvile i mogu se jesti (iako se, naravno, mogu jesti i prije toga). Zrna treba držati u staklenoj posudi.

U nizu slika lijevo može se vidjeti napredovanje klijanja tokom nekoliko dana.

Ovako pripravljene klice mogu se jesti same, mogu se dodavati salatama, a koriste se i za pripravljanje jela u voku.

Zrna graha se ovdje u Njemačkoj mogu kupiti u trgovinama - jedno veće pakovanje (za desetak porcija) košta oko 2,50 eura. Ne znam da li bi se mogao i normalno saditi, pošto je klicama idealna temperatura od 20° C.

Rukola

Evo i prvog posta u novom nizu, posvećenom pojedinim korisnim namirnicama. Kako sam do sada uspio skupiti lijepa iskustva s rukolom, izbor teme mi nije teško pao.

Rukola (lat. rucola sativa) je biljka koja se prvenstveno koristi kao salata. Ima specifični okus, pomalo ljut i gorak, i taj okus sa starenjem biljke postaje sve intenzivniji, tako da se starije biljke zbog svog intenzivnog mirisa mogu koristiti čak i kao začin.

Rukola (po navodu iz njem. vikipedije) voli pjeskovito-glinasto zemljište, ali ja, iz svog iskustva, mogu reći da joj je i bogato nagnojena crnica bila sasvim u redu. Ono što svakako treba, to je dosta vode i sunca (mada je, kako ponegdje stoji, dovoljna i polusjena). Od sadnje do berbe trebalo je nekih 5 - 6 tjedana. Mada se preporučuje branje pojedinih listova, meni je to bila stvarno pretjerana gnjavaža, pa sam vrlo brzo prešao na branje čitavih biljki. Osim toga, i biljke su kod mene, zbog guste sadnje, bile nešto sitnije nego bi to bio slučaj pri normalnoj sadnji. Pri normalnoj sadnji preporuča se sadnja u redove s razmakom od nekih 15 cm.

Osim za salatu, rukola se može koristiti i za pizzu (kod pizze, koju u mome talijanskom restoranu zovu "dolce vita", a na koju na osnovu, uz rukolu, još dolaze parma-pršut i strugani parmezan, stavlja se na kraju, nakon što je pizza pečena), a našao sam i recept za pesto s rukolom.

Bitno je isto tako spomenuti da rukola sadrži i tvari zvane izotiocijanate, kojima se pripisuju antikancerogena svojstva (tj. suzbijaju rak).