WODEHOUSE, P. G. - "Jutarnje radosti" ("Joy in the Morning")

Top-lista

Ova knjiga je jedna iz serije romana o mladom, ne baš inteligentnom aristokratskom zgubidanu Bertieju i njegovom mudrom butleru Jeevesu. Roman čitam u njemačkom prevodu ("Ohne mich, Jeeves!")

-------------
Predgovor
-------------

Roman je iz 1946. godine, i pisac je na početku romana osjećao obavezu napisati nešto kao predgovor, u kome duhovito pokušava opravdati ideju ovakvog jednog romana, koji je svojim duhom i likovima (tamo s početka 20. stoljeća) te 1946. godine beznadno staromodan. Stranice 7-13 - ocjena 6.7.

------------
1. poglavlje
------------

Nakon toga zapravo počinje roman, ali na neobičan način - naš junak - koji pripovjeda u prvom licu (Bertie) - obavještava nas kako je čitava afera na kraju krajeva sretno prošla, da bi potom iz te današnje perspektive polako počeo odmotavati klupko.

Na slijedećih nekoliko stranica upoznajemo sve bitne likove priče (njih ovdje ne namjeravam predstavljati), a i početak cijele avanture: Bumpleigh Hall je velikaško imanje lorda Worplesdona, drugog muža Bertieve tetke Agathe; kako ni lorda ni svoju tetku Bertie ne može smisliti, samim tim mu je i njihova kuća mjesto koje po svaku cijenu želi izbjeći.

Toga jutra, kad se priča počinje odmotavati, čini se da se sve urotilo protiv Bertieja, kako bi ga se ipak natjeralo da dođe tamo - Zenobia "Nobby" Hopwood, očito atraktivna štićenica lorda Worplesdona (možemo zaključiti iz toga što Bertie iskreno žali da je prespavao njenu posjetu, a ona u stalnoj pratnji ima Stiltona, Bertievog starog poznanika), s prebivalištem u Bumpleigh Hallu, posjećuje toga jutra Bertieja (ovaj, međutim, još spava); tetka Agatha se nalazi u Londonu na proputovanju; lord Worplesdon poziva k sebi Jeevesa, kako bi ga ovaj posavjetovao u jednoj hitnoj stvari (u jednoj drugoj prilici nam pripovjedač govori o tome kako Jeeves žarko želi otići tamo, pošto se tamo može sjajno pecati, pa je i Jeeves time potencijalni urotnik); povrh svega, toga jutra u knjižari, Jeeves susreće svoju bivšu vjerenicu Florence, kći lorda Worplesdona. Iz te afere s Florence je Bertie u zadnjeg trenutku, kako on kaže, "izvukao živu glavu", ali očito mu nije svejedno, pošto ne uspjeva ni beknuti ...

Tekst je stvarno vickast i zabavan, a najveća komika mi je zapravo u diskrepanciji svih onih napora, koje likovi romana poduzimaju, sa svojim krajnjim ciljem - upravo u toj bezazlenosti leži jedna od tajni ovog (i ovakvih sličnih) romana. Da se razumijemo, ovi romani su i u doba, kad su se uobičajeno objavljivali (ako se ne varam, tamo od 1920-tih) bili pomalo "staromodni", ali je nakon 2. svjetskog rata i svega onoga što je svijet proživio tokom tih šest godina, djelovalo pomalo i neukusno bezazleno. Kako god bilo, P. G. Wodehouse je nakon ovog romana napisao još nekoliko u ovome ciklusu, sve tamo do 1974. godine.

Sve u svemu, znalački napisani tekst jednog velikog komičara. Stranice 15-25 - ocjena 7.1.

-------------
Nastavak slijedi ...
-------------