Ovo je jedan od pet velikih romana Fjodora Dostojevskog. Čitam ga u hrvatskom prevodu.
Stjepan Trofomovič Verhovenski je stariji gospodin, koga nam naš pripovjedač (koji nam se predstavlja kao njegov poznanik) u prvom poglavlju predstavlja. Kad se skine ona površna učtivost i suzdržanost pripovjedača, istina o Verhovenskom izgleda otprilike ovako - riječ je o umišljenom prognaniku, koji je uvjeren da vlasti prate svaki njegov korak i da su mu vlasti onemogućili znanstvenu karijeru zbog njegovog antislavenskog stava (dok ju je u stvarnosti uništio on sam svojom lijenošću). Pripovjedač nam daje iscrpni opis njegovog alegorijskog spjeva iz mladosti u kome, između ostalih, pjevaju kukci i minerali, a veliča se smrt. Stjepan Trofomovič rado igra ulogu prognanika i uvrijeđen je ukoliko mu netko taj status osporava (npr. prijedlogom da objavi spjev). Kad je spjev ipak bio objavljen u inozemstvu, sav se je uzrujao i počeo pisati pismo vlastima, u kome je tvrdio kako on s tim nema ništa.
Suzdržani ton pripovjedača i poprilično bespoštedni obračun sa Stjepanom Trofomovičem čine jako dobar kontrast. Str. 9 - 13, ocjena 8,4
I - 1.2
U ovom poglavlju upoznajemo Varvaru Petrovnu Stavroginu, bogatu ženu generala, koja izuzetno cijeni Verhovenskog i nudi mu mjesto učitelja njenoga sina jedinca, uz, naravno, bogatu platu. Nakon toga riječ je i o putovanju Verhovenskog kroz bračne vode - dvaput je bio oženjen, dvaput je ostao udovac, ima jednog sina iz prvoga braka. Nakon smrti druge žene, Verhovenski prihvata ponudu Varvare Petrovne. Oslobođen briga o egzistenciji, Verhovenski se može posvetiti nauci, ali - pošto je lijenčina - vrijeme krati preferansom i lijenčarenjem.
Radnja se sjajno razvija, vickast način pripovjedanja. Str. 14 - 15, ocjena 8,3.
I - 1.3
Povjest prijateljstva Varvare Petrovne i Stjepana Trofomoviča je dugoga vijeka, ali je i među njima bilo i dosta svađa, zbog čega on dosta pati (prije svega zbog straha od materijalnih posljedica). Piše joj pisma, čak i u razdobljima kad živi u njezinoj kući. Između njih se razvio odnos poput odnosa majke i bespomoćnog djeteta. Str. 16 - 17, ocjena - 8,4.
I - 1.4
U daljem toku romana dobijamo uvid o tome kakvo je zlopamtilo Varvara Petrovna. Prilikom posjete baruna iz Petrograda, ona poziva Stjepana Timofejeviča da im pravi društvo. Vodi se razgovor o ukidanju kmetstva, pri čemu se Stjepan Timofejevič pokazuje oduševljen idejom. Varvara Petrovna mu to uzima za zlo. Prvi slučaj se je desio nakratko poslije smrti muža Varvare Petrovne - ona i Verhovenski su jedno veče ugodno razgovarali i nakon toga pošli na spavanje. Pri rastanku, ona je u njegovim očima vidjela da razmišlja da li da je pita da se uda za njega, ali je odustao od toga. To mu je zamjerila i "nikad mu to neće zaboraviti". Str. 18 - 20, ocjena - 8,2.
Nastavak - 2. dio
Nema komentara:
Objavi komentar