Top-lista literatura
Ovaj roman centralno je djelo engleskog pisca W. M. Thackeraya, koji je, uz Charlesa Dickensa, najvažniji engleski pisac viktorijanske ere. Roman čitam u našem prevodu.
Uvod
U njemu pisac uspoređuje svoj roman s godišnjim vašarom, u kome se mogu naći svakojaki likovi - glumci, klauni, džeparoši, lopovi i svi drugi. Sebe u svemu tome vidi kao voditelja teatra, nekoga koji upravlja svojim likovima.
Nije nešto novo i originalno, odmah mi pada na pamet Henry Fielding i njegov "Tom Jones" nekih gotovo sto godina ranije - str. 7 - 8, ocjena - 6.8.
1. poglavlje
Radnja romana počinje u djevojačkom internatu Cheswick Mall, koji posjeduje i njim upravlja gđica Pinkerton, a u tome joj pomaže njezina sestra Jemima. Radnja se dešava negdje tokom druge decenije 19. stoljeća, a na dan početka radnje dvije učenice se opraštaju od internata nakon završene škole. Jedna od njih je gđica Amelia Sedley, kći bogatog londonskog trgovca. Sestre razgovaraju o svemu onome vezanom za odlazak učenica - cvijeće i račun za Ameliju su spremni, a gotovo je i otpusno pismo za njene roditelje. Iz toga pisma doznajemo da je Amelia poslušna i omiljena među svojim drugaricama, ali da joj inteligencija nije jača strana (slaba je u zemljopisu). Isto tako, doznajemo da Becky Sharp, koja isto tako napušta internat, uskoro treba započeti svoju službu kao učiteljica francuskog kod jedne dobrostojeće obitelji, ali će prije toga provesti nekoliko dana kod Amelijine obitelji.
Kao poseban poklon, gđica Pinkerton je spremila Ameliji i primjerak rječnika Samuela Johnsona, koji je jednom posjetio internat i time (i nakon svoje smrti) ostao temeljni autoritet na kome gđica Pinkerton gradi reputaciju svoga internata. Gđica Jemima bi željela da i druga učenica koja napušta internat, Becky (Rebecca) Sharp, dobije primjerak rječnika s posvetom, ali to njena sestra strogo odbija. Ona Becky, koja je skromnoga porijekla, uopće ne voli. Takvi staleški nazori uopće nisu dio Amelijinog karaktera, koja sve prema svima osobama oko sebe, bez obzira na njihov položaj, ponaša s jednakom pažnjom i ljubavlju.
Dok se svi opraštaju od Amelie, Becky gotovo nitko ne primjećuje niti žali njeni odlazak. Ona se odlazi pozdraviti s gđicom Pinkerton i obraća joj se na francuskom, koji ova ne govori. Gđica Pinkerton joj nudi na rastanku jedan prst za rukovanje, ali Becky demonstrativno stoji s prekriženim rukama i odbija pruženu joj čast. Oproštaj je emocionalan, svi plaču za Amelijom. Gđica Jamime daje Becky rječnik, koji ona malo kasnije baca kroz prozor kočije. Amelie i Becky odlaze kočijom iz Cheswick Malla.
Fini početak, u kome već dobijamo prve utiske o dvije glavne junakinje romana - Amelie i Becky - str. 9 - 16, ocjena - 7.3.
Prikazani su postovi s oznakom Čitanje u toku. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Čitanje u toku. Prikaži sve postove
utorak, 4. rujna 2012.
petak, 31. kolovoza 2012.
BULGAKOV, Mihail Afanasijevič - "Majstor i Margarita" ("Мастер и Маргарита") (5)
Top-lista literatura
Prethodni, 4. dio
6. poglavlje
Na psihijatriji liječnik pregleda Bezdomnog. Bezdomni sve one, koji ga zadržavaju i ne daju mu da krene u potjeru za konzultantom, smatra izdajnicima. Rjuhin, koji je bio u pratnji Bezdomnog, odgovara na pitanja liječnika, ali ne dolazi baš do rijeći od Bezdomnog, koji priča sve detalje koje je doznao o konzultantu - kako je ovaj bio s Poncijem Pilatom, kako je vidio sve ono o čemu je pričao ... Liječnik je strpljiv i detaljno ga ispituje. Nakon toga dozvoljava bezdomnom da koristi telefon. Ovaj naziva miliciju i zahtjeva da ovi krenu u potragu za inostranim konzultantom. Ovi mu spuštaju slušalicu, a Bezdomni, u očaju, pokušava pobjeći skokom kroz prozor. To mu, međutim, ne uspjeva, pošto je prozor od neprobojnog stakla. Nenapadno, ali odlučno, pomoćnici psihijatra grabe Bezdomnog i odvode ga. Liječnik daje Rjuhinu prvu dijagnozu stanja Bezdomnog - halucinacije, shizofrenija, alkoholizam, između ostalog. Rjuhin polazi natrag za Moskvu kamionom restorana, kojim su Bezdomnoga doveli na psihijatriju. Na putu natrag, Rjuhin doživljava živčani slom i pita se koji je smisao života, pošto mu se njegov život pjesnika čini besmislen, baš kao i pjesme koje piše. Kad je došao u restoran, odlučuje prestati sa samoželjenjem time što će se napiti. Tako dočekuje svitanje.
Priča je i dalje poprilično otkačena, a genijalna je scena (pokušaja) skakanja Bezdomnog kroz prozor - str. 61 - 68, ocjena - 9.2.
Prethodni, 4. dio
6. poglavlje
Na psihijatriji liječnik pregleda Bezdomnog. Bezdomni sve one, koji ga zadržavaju i ne daju mu da krene u potjeru za konzultantom, smatra izdajnicima. Rjuhin, koji je bio u pratnji Bezdomnog, odgovara na pitanja liječnika, ali ne dolazi baš do rijeći od Bezdomnog, koji priča sve detalje koje je doznao o konzultantu - kako je ovaj bio s Poncijem Pilatom, kako je vidio sve ono o čemu je pričao ... Liječnik je strpljiv i detaljno ga ispituje. Nakon toga dozvoljava bezdomnom da koristi telefon. Ovaj naziva miliciju i zahtjeva da ovi krenu u potragu za inostranim konzultantom. Ovi mu spuštaju slušalicu, a Bezdomni, u očaju, pokušava pobjeći skokom kroz prozor. To mu, međutim, ne uspjeva, pošto je prozor od neprobojnog stakla. Nenapadno, ali odlučno, pomoćnici psihijatra grabe Bezdomnog i odvode ga. Liječnik daje Rjuhinu prvu dijagnozu stanja Bezdomnog - halucinacije, shizofrenija, alkoholizam, između ostalog. Rjuhin polazi natrag za Moskvu kamionom restorana, kojim su Bezdomnoga doveli na psihijatriju. Na putu natrag, Rjuhin doživljava živčani slom i pita se koji je smisao života, pošto mu se njegov život pjesnika čini besmislen, baš kao i pjesme koje piše. Kad je došao u restoran, odlučuje prestati sa samoželjenjem time što će se napiti. Tako dočekuje svitanje.
Priča je i dalje poprilično otkačena, a genijalna je scena (pokušaja) skakanja Bezdomnog kroz prozor - str. 61 - 68, ocjena - 9.2.
AJTMATOV, Džingis - "Džamilja" ("Джамиля") (2)
Top-lista literatura
Prethodni, 1. dio
2. dio
Džamilja je direktna i otvorena i zbog toga se dopada Saidovoj majci. Osim toga, na poslu je poput muškarca, a pomalo i po naravi. Said je, kao ženu svoga brata, čuva od drugih muškaraca, što ona s veseljem prihvaća i zbog njegove sitne ljubomore joj je drag. Muškaraca je u pozadini malo i zbog toga misle da si sve mogu dozvoliti. Jedan od njih, Osman, joj se nabacuje, pa je čak i pokušava napastvovati, ali ga Džamilja, koja ga ne može smisliti, odbacuje i brani se. Ipak, ni takve stvari je ne mogu rastužiti ni pokvariti joj raspoloženje.
Najveći dio ovog nastavka se bavi osobom Džamilje i zaista je lijepa, gotovo lirska proza - str. 23 - 30, ocjena - 7.5.
Prethodni, 1. dio
2. dio
Džamilja je direktna i otvorena i zbog toga se dopada Saidovoj majci. Osim toga, na poslu je poput muškarca, a pomalo i po naravi. Said je, kao ženu svoga brata, čuva od drugih muškaraca, što ona s veseljem prihvaća i zbog njegove sitne ljubomore joj je drag. Muškaraca je u pozadini malo i zbog toga misle da si sve mogu dozvoliti. Jedan od njih, Osman, joj se nabacuje, pa je čak i pokušava napastvovati, ali ga Džamilja, koja ga ne može smisliti, odbacuje i brani se. Ipak, ni takve stvari je ne mogu rastužiti ni pokvariti joj raspoloženje.
Najveći dio ovog nastavka se bavi osobom Džamilje i zaista je lijepa, gotovo lirska proza - str. 23 - 30, ocjena - 7.5.
srijeda, 29. kolovoza 2012.
SIMON, Claude - "Vjetar" ("Le vent") (1957.) (1)
Top-lista literatura
1. poglavlje
Kako je stil pripovjedanja, barem u prvom poglavlju, poprilično složen, s dugim rečenicama, koje nakon svakih par riječi bujaju u dugim i zapletenim umecima i nerijetko se protežu i preko desetak redaka, priču je teško ispričati držeći se samoga teksta, već mi se čini puno jednostavnije uspostaviti malo reda pri prepričavanju i ispričati je po nekom vlastitom redu.
Pripovjedač je posmatrač događaja u romanu, koji, nekih šest mjeseci nakon početka radnje, ispituje učesnike tih događaja. Ovo ispitivanje se dešava u jesen, dok radnja počinje početkom prethodnog proljeća u Provansi, na jugu Francuske. Na početku pratimo pričanje jednog svjedoka događaja, javnog bilježnika. On je zadužen za sređivanje ostavštine nakon smrti jednog mjesnog veleposjednika. Neka dva tjedna nakon njegove smrti i tjedan dana nakon sprovoda, k njemu dolazi čovjek od nekih 35 godina. On mu se predstavlja kao sin preminuloga. Njegova majka je, nedugo nakon vjenčanja i već u drugom stanju, uhvatila svoga muža kako je vara sa sobaricom i istoga trena ga napustila. Otišla je iz kuće i nakon toga nije htjela slušati nikakve njegove isprike niti preklinjanja da mu se vrati. Isto tako, nije htjela od njega nikakav novac za uzdržavanje, niti mu je dopustila da ijednom kasnije vidi svog sina. Ovim ga je doista okrutno kaznila - ovaj je načisto izgubio volju za životom i zapustio je imanje, koje se je sada nalazilo u očajnom stanju. U sličnoom stanju je i njegov sin, Antoine Montes - jedina odjeća koju ima je ona koju nosi na sebi: stara, pohabana kabanica, isprana košulja i hlače. Sa sobom oko vrata vječito nosi svoj foto-aparat i voza se po okolnim putevima na svom rasklimanom biciklu. Bilježnik je za novopečenog nasljednika imao ponudu nekih imućnih lokalnih mještana za prodaju imanja, ali ovaj to odbija, izrazivši želju da sam ponovno podigne imanje. Po pripovjedačevom komentaru se može zaključiti da se je pritom radilo o određenom pokušaju prevare. Pri kraju poglavlja, Antoine odlazi biciklom do imanja, gdje ga, izuzetno srdačno i kao nakon dugog čekanja, dočekuje nastojnik imanja, podjednako oronuli i zapušteni čovjek kao što je bio i Antoine. On mu pokazuje imanje i sasušenu zemlju, te mu objašnjava što bi trebalo učiniti da se imanje podigne na noge. U kući je još jedna žena od nekih četrdeset godina, s držanjem opatice i bezizražajnog lica, te jedna djevojka od nekih dvadeset i pet godina, napadno našminkana i utegnuta u usku haljinu. Poglavlje se završava time što svi (osim starije žene, koja ih poslužuje) sjedaju za stol i doručkuju.
Kako sam već napomenuo, tekst je izuzetno složen i poprilično naporan za čitanje, a pisac je naprosto opsjednut detaljima. Sasvim solidno štivo - str. 35 - 56, ocjena - 8.4.
1. poglavlje
Kako je stil pripovjedanja, barem u prvom poglavlju, poprilično složen, s dugim rečenicama, koje nakon svakih par riječi bujaju u dugim i zapletenim umecima i nerijetko se protežu i preko desetak redaka, priču je teško ispričati držeći se samoga teksta, već mi se čini puno jednostavnije uspostaviti malo reda pri prepričavanju i ispričati je po nekom vlastitom redu.
Pripovjedač je posmatrač događaja u romanu, koji, nekih šest mjeseci nakon početka radnje, ispituje učesnike tih događaja. Ovo ispitivanje se dešava u jesen, dok radnja počinje početkom prethodnog proljeća u Provansi, na jugu Francuske. Na početku pratimo pričanje jednog svjedoka događaja, javnog bilježnika. On je zadužen za sređivanje ostavštine nakon smrti jednog mjesnog veleposjednika. Neka dva tjedna nakon njegove smrti i tjedan dana nakon sprovoda, k njemu dolazi čovjek od nekih 35 godina. On mu se predstavlja kao sin preminuloga. Njegova majka je, nedugo nakon vjenčanja i već u drugom stanju, uhvatila svoga muža kako je vara sa sobaricom i istoga trena ga napustila. Otišla je iz kuće i nakon toga nije htjela slušati nikakve njegove isprike niti preklinjanja da mu se vrati. Isto tako, nije htjela od njega nikakav novac za uzdržavanje, niti mu je dopustila da ijednom kasnije vidi svog sina. Ovim ga je doista okrutno kaznila - ovaj je načisto izgubio volju za životom i zapustio je imanje, koje se je sada nalazilo u očajnom stanju. U sličnoom stanju je i njegov sin, Antoine Montes - jedina odjeća koju ima je ona koju nosi na sebi: stara, pohabana kabanica, isprana košulja i hlače. Sa sobom oko vrata vječito nosi svoj foto-aparat i voza se po okolnim putevima na svom rasklimanom biciklu. Bilježnik je za novopečenog nasljednika imao ponudu nekih imućnih lokalnih mještana za prodaju imanja, ali ovaj to odbija, izrazivši želju da sam ponovno podigne imanje. Po pripovjedačevom komentaru se može zaključiti da se je pritom radilo o određenom pokušaju prevare. Pri kraju poglavlja, Antoine odlazi biciklom do imanja, gdje ga, izuzetno srdačno i kao nakon dugog čekanja, dočekuje nastojnik imanja, podjednako oronuli i zapušteni čovjek kao što je bio i Antoine. On mu pokazuje imanje i sasušenu zemlju, te mu objašnjava što bi trebalo učiniti da se imanje podigne na noge. U kući je još jedna žena od nekih četrdeset godina, s držanjem opatice i bezizražajnog lica, te jedna djevojka od nekih dvadeset i pet godina, napadno našminkana i utegnuta u usku haljinu. Poglavlje se završava time što svi (osim starije žene, koja ih poslužuje) sjedaju za stol i doručkuju.
Kako sam već napomenuo, tekst je izuzetno složen i poprilično naporan za čitanje, a pisac je naprosto opsjednut detaljima. Sasvim solidno štivo - str. 35 - 56, ocjena - 8.4.
ponedjeljak, 27. kolovoza 2012.
SANTIS, Pablo De - "Fakultet" ("Filosofia y letras") - (3)
Top-lista literatura
Prethodni, 2. dio
1.3 Kajmani
Esteban pronalazi stari broj časopisa u potpunosti posvećenog Brocci. Sve članke u njemu je napisao Conde, a sastoje se uglavnom od banalnih činjenica i anegdota. Selva Granados tvrdi da je Conde sakrio knjige i potom rekao kako su bile ukradene. Skladište izdavača u Njemačkoj je izgorjelo, tako da od tih knjiga ne postoje više nikakvi primjerci. Selva tvrdi da je ona bila Broccina ljubavnica. Od Estebana traži da je pusti u Kriptu, kako bi ondje pronašla skrivene primjerke Broccinih knjiga. Ovaj joj ne popušta, ali mu ona ipak poklanja svoju zbirku stihova. Shema tih pjesama je uvijek ista - muškarac napušta ženu, a ona mu potom prijeti samoubistvom na najrazličitije načine - otrovom, bacanjem u prazni bazen itd.
Esteban seli iz stana svoje majke u vlastiti stan. Uživa u lutanju gradom i raznoraznoj drugoj dokolici. Nalazi se i s drugovima iz srednje škole, koji su svoju grupu nazivali Kajmani. Od njih nekad petnaest, u njoj aktivno (redovno se sastaju u kafiću) su još samo trojica. On im priča svoje događaje na poslu i oni su uvjereni da ga Selva želi zavesti (i preporučuju mu da podlegne tome iskušenju). Po pitanju svoga ljubavnog života, Esteban doživljava razočarenje - za djevojku, za kojom je dugo patio, utvrđuje kad je napokon pristala izaći s njim, da je teški hipohondar, a i inače poprilično udarena (i to nipošto u nekom pozitivnom smislu). Ostaje mu utjeha da dolaskom na fakultet njegov pravi život tek počinje ...
Radnja se i dalje razvija i roman je sve bolji i bolji - str. 27 - 33, ocjena - 7.7.
Prethodni, 2. dio
1.3 Kajmani
Esteban pronalazi stari broj časopisa u potpunosti posvećenog Brocci. Sve članke u njemu je napisao Conde, a sastoje se uglavnom od banalnih činjenica i anegdota. Selva Granados tvrdi da je Conde sakrio knjige i potom rekao kako su bile ukradene. Skladište izdavača u Njemačkoj je izgorjelo, tako da od tih knjiga ne postoje više nikakvi primjerci. Selva tvrdi da je ona bila Broccina ljubavnica. Od Estebana traži da je pusti u Kriptu, kako bi ondje pronašla skrivene primjerke Broccinih knjiga. Ovaj joj ne popušta, ali mu ona ipak poklanja svoju zbirku stihova. Shema tih pjesama je uvijek ista - muškarac napušta ženu, a ona mu potom prijeti samoubistvom na najrazličitije načine - otrovom, bacanjem u prazni bazen itd.
Esteban seli iz stana svoje majke u vlastiti stan. Uživa u lutanju gradom i raznoraznoj drugoj dokolici. Nalazi se i s drugovima iz srednje škole, koji su svoju grupu nazivali Kajmani. Od njih nekad petnaest, u njoj aktivno (redovno se sastaju u kafiću) su još samo trojica. On im priča svoje događaje na poslu i oni su uvjereni da ga Selva želi zavesti (i preporučuju mu da podlegne tome iskušenju). Po pitanju svoga ljubavnog života, Esteban doživljava razočarenje - za djevojku, za kojom je dugo patio, utvrđuje kad je napokon pristala izaći s njim, da je teški hipohondar, a i inače poprilično udarena (i to nipošto u nekom pozitivnom smislu). Ostaje mu utjeha da dolaskom na fakultet njegov pravi život tek počinje ...
Radnja se i dalje razvija i roman je sve bolji i bolji - str. 27 - 33, ocjena - 7.7.
nedjelja, 26. kolovoza 2012.
BROCH, Hermann - "Vergilijeva smrt" ("Der Tod des Vergil") (1)
Top-lista literatura
Roman Hermanna Brocha je iz 1945. godine, a na njemu je radio od 1936. godine.
1. poglavlje
Na početku romana pratimo dolazak flote rimskih brodova u luku Brindizi na jadranskoj obali. Samo dva broda iz te flote su ratni brodovi, dok su ostalih pet brodovi augustovskog dvora. Na jednom od njih nalazi se i rimski pjesnik Vergilije. On pati od morske bolesti, a usto ga još, uslijed slabog općeg zdravstenog stanja, muče i druge tegobe. Na nagovor Augusta, on se vraća iz Atene, u kojoj se nadao završiti svoj spjev "Enejidu". Razmišlja o svom životnom putu i žali za jednostavnošću okoline u kojoj je rođen i u kojoj je odrastao. Na palubi osluškuje cviljenje vesala i zamišlja sve robove zatvorene u utrobama brodova. Brodovi sa sobom ne nose robu, već dvorsku kamarilu, koja se na njima prežderava. Riječ je o gomili izjelica koji se gotovo tuku za mjesto za trpezom, za kojom ih poslužuje odabrana posluga lijepih mladića, od kojih se očekuje da svojim gostima budu u svakom pogledu na usluzi. On osjeća želju da opiše tu požudu, tu lakomost i proždrljivost, ali je svjestan da bi to bilo uzalud, jer to nitko ne bi želio čuti. Sve što se traži od jednoga pjesnika je laskanje i veličanje. Pjesnik shvaća da je i njegova "Enejida" samo nešto poput tributa onima koji ga izdržavaju, te da ga ni oni gore ni oni dole (galioti) ne razumjevaju niti prihvaćaju. Trupe pozdravljaju Augusta, za dva dana je njegov 43. rođendan, koji će on proslaviti u Rimu. Sumrak je, svjetlo i zemlja se u pjesnikovoj percepciji stapaju u jedno, i on čezne za prirodom, čezne za tim da svojim rukama dodirne lišće i zemlju. Jedan dječak-rob pjeva na palubi pjesmu koja Vergilija očarava i potiče na razmišljanje. Pjesmu prekida dolazak u luku - u njoj je sve osvjetljeno, putom kojim treba proći cezareva povorka su se poredali vojnici. Čuju se povici mase za koje cezar živi. Povicima cezaru, masa istovremeno slavi i sebe, svoje uspjehe i osvajanja. Vergilije shvaća da on i sam pridonosi tome svojim epom. On toga trenutka savršeno jasno spoznaje činjenicu koju je već dugo naslućivao u sebi - čovjek se, kao dio mase, udaljava od svoje uzvišene prirode. Brodovi pristaju uz obalu i putnici i roba se s njih prenose na obalu. Vergilija iznose četiri nosača, još dvojica iznose škrinju s rukopisom "Enejide", a tu je i jedan dječak, koji podiže njegov plašt, a nakon toga ga često pogledava i gotovo pokušava očijukati s njim. On se sjeća svoje prošlosti i shvaća da je doba putenosti zauvjek iza njega i da mu se ona sad gadi. Shvaća da on kao nemoćan, "ležeći", od onih zdravih, "uspravnih", može očekivati samo prezir. Pri iskrcavanju gleda kako nadzornici bez ikakvog razloga bičuju robove koji iznose robu s broda. Pritom osjeća gađenje i pita se kakvoga smisla život još uopće ima.
Izuzetno kompleksan i složen tekst, kako po svome sadržaju, tako i stilski - dugi nizovi rečenica i bogat i inovativan riječnik čine ga izuzetno teškim za čitanje, ali se trud svakako isplati - str. 11 - 26, ocjena - 8.5.
Roman Hermanna Brocha je iz 1945. godine, a na njemu je radio od 1936. godine.
1. poglavlje
Na početku romana pratimo dolazak flote rimskih brodova u luku Brindizi na jadranskoj obali. Samo dva broda iz te flote su ratni brodovi, dok su ostalih pet brodovi augustovskog dvora. Na jednom od njih nalazi se i rimski pjesnik Vergilije. On pati od morske bolesti, a usto ga još, uslijed slabog općeg zdravstenog stanja, muče i druge tegobe. Na nagovor Augusta, on se vraća iz Atene, u kojoj se nadao završiti svoj spjev "Enejidu". Razmišlja o svom životnom putu i žali za jednostavnošću okoline u kojoj je rođen i u kojoj je odrastao. Na palubi osluškuje cviljenje vesala i zamišlja sve robove zatvorene u utrobama brodova. Brodovi sa sobom ne nose robu, već dvorsku kamarilu, koja se na njima prežderava. Riječ je o gomili izjelica koji se gotovo tuku za mjesto za trpezom, za kojom ih poslužuje odabrana posluga lijepih mladića, od kojih se očekuje da svojim gostima budu u svakom pogledu na usluzi. On osjeća želju da opiše tu požudu, tu lakomost i proždrljivost, ali je svjestan da bi to bilo uzalud, jer to nitko ne bi želio čuti. Sve što se traži od jednoga pjesnika je laskanje i veličanje. Pjesnik shvaća da je i njegova "Enejida" samo nešto poput tributa onima koji ga izdržavaju, te da ga ni oni gore ni oni dole (galioti) ne razumjevaju niti prihvaćaju. Trupe pozdravljaju Augusta, za dva dana je njegov 43. rođendan, koji će on proslaviti u Rimu. Sumrak je, svjetlo i zemlja se u pjesnikovoj percepciji stapaju u jedno, i on čezne za prirodom, čezne za tim da svojim rukama dodirne lišće i zemlju. Jedan dječak-rob pjeva na palubi pjesmu koja Vergilija očarava i potiče na razmišljanje. Pjesmu prekida dolazak u luku - u njoj je sve osvjetljeno, putom kojim treba proći cezareva povorka su se poredali vojnici. Čuju se povici mase za koje cezar živi. Povicima cezaru, masa istovremeno slavi i sebe, svoje uspjehe i osvajanja. Vergilije shvaća da on i sam pridonosi tome svojim epom. On toga trenutka savršeno jasno spoznaje činjenicu koju je već dugo naslućivao u sebi - čovjek se, kao dio mase, udaljava od svoje uzvišene prirode. Brodovi pristaju uz obalu i putnici i roba se s njih prenose na obalu. Vergilija iznose četiri nosača, još dvojica iznose škrinju s rukopisom "Enejide", a tu je i jedan dječak, koji podiže njegov plašt, a nakon toga ga često pogledava i gotovo pokušava očijukati s njim. On se sjeća svoje prošlosti i shvaća da je doba putenosti zauvjek iza njega i da mu se ona sad gadi. Shvaća da on kao nemoćan, "ležeći", od onih zdravih, "uspravnih", može očekivati samo prezir. Pri iskrcavanju gleda kako nadzornici bez ikakvog razloga bičuju robove koji iznose robu s broda. Pritom osjeća gađenje i pita se kakvoga smisla život još uopće ima.
Izuzetno kompleksan i složen tekst, kako po svome sadržaju, tako i stilski - dugi nizovi rečenica i bogat i inovativan riječnik čine ga izuzetno teškim za čitanje, ali se trud svakako isplati - str. 11 - 26, ocjena - 8.5.
CHRISTIE, Agatha - "Zla kuća" ("Crooked House") (1)
Top-lista literatura
Ovaj roman Agathe Christie je objavljen 1949. godine.
1. poglavlje
Roman je u prvom licu - pripovjedač je mladić u engleskoj vojsci, koji se je tokom Drugog svjetskog rata zatekao u Egiptu. Tamo upoznaje Sophiju Leonides, djevojku od 22 godine, koja tamo vodi jednu od agencija Ministarstva vanjskih poslova. Upoznaje se s njom i nakon nekog vremena zaljubljuje se u nju. Obećaje (najavljuje) joj, da će je po završetku rata pitati da se uda za njega. O njoj malo toga zna, a pri kraju poglavlja doznaje da stanuje u otmjenom londonskom predgrađu Swinly Deanu i da ima bogatog djeda, rodom Grka iz Smirne, Aristidea Leonidesa.
Jako jednostavna proza, pripovjedanje je svedeno na ono bitno, bez ikakvih finesa i suvišnih riječi - str. 7 - 10, ocjena - 5.7.
2. poglavlje
Vrijeme prolazi i dvije godine trebaju našem pripovjedaču da se vrati u Englesku. U međuvremenu se dopisuje sa Sophie. Po povratku u novinama zatiče dvije posmrtnice za Sophijinog djeda Aristidea - jedna je od njegove supruge Brende, a druga od njegove djece i unučadi. Ono telegramom upućuje Sophiji saučešće i dogovara se s njom da se nađu u restoranu. Tom prilikom doznajemo da se naš pripovjedač zove Charles Hayward. Njih dvoje se nalaze u restoranu, ali razgovor protiče poprilično formalno, a Sophie je poprilično suzdržana. Charles je očajan i pita Sophie u čemu je stvar. Ona mu govori da je razlog njenom (ne)raspoloženju djedova smrt. Postoji sumnja da joj je djed ubijen. Ona želi da se Charles kod svoga oca, pomoćnika komesara Scotland Yarda, raspita o stanju istrage. Priča mu i kako je svima iz obitelji bilo rečeno da ne izlaze iz kuće, te da se je ona iz kuće išunjala kroz prozor kupaonice, ali da ju je pratio netko iz policije. Charles joj to obečava i oni se rastaju smireni i pomireni.
Početak radnje, pa je samim tim i interesantnije; što se tiče stila, nema nekih velikih pomaka nabolje - str. 11 - 16, ocjena - 5.9.
Ovaj roman Agathe Christie je objavljen 1949. godine.
1. poglavlje
Roman je u prvom licu - pripovjedač je mladić u engleskoj vojsci, koji se je tokom Drugog svjetskog rata zatekao u Egiptu. Tamo upoznaje Sophiju Leonides, djevojku od 22 godine, koja tamo vodi jednu od agencija Ministarstva vanjskih poslova. Upoznaje se s njom i nakon nekog vremena zaljubljuje se u nju. Obećaje (najavljuje) joj, da će je po završetku rata pitati da se uda za njega. O njoj malo toga zna, a pri kraju poglavlja doznaje da stanuje u otmjenom londonskom predgrađu Swinly Deanu i da ima bogatog djeda, rodom Grka iz Smirne, Aristidea Leonidesa.
Jako jednostavna proza, pripovjedanje je svedeno na ono bitno, bez ikakvih finesa i suvišnih riječi - str. 7 - 10, ocjena - 5.7.
2. poglavlje
Vrijeme prolazi i dvije godine trebaju našem pripovjedaču da se vrati u Englesku. U međuvremenu se dopisuje sa Sophie. Po povratku u novinama zatiče dvije posmrtnice za Sophijinog djeda Aristidea - jedna je od njegove supruge Brende, a druga od njegove djece i unučadi. Ono telegramom upućuje Sophiji saučešće i dogovara se s njom da se nađu u restoranu. Tom prilikom doznajemo da se naš pripovjedač zove Charles Hayward. Njih dvoje se nalaze u restoranu, ali razgovor protiče poprilično formalno, a Sophie je poprilično suzdržana. Charles je očajan i pita Sophie u čemu je stvar. Ona mu govori da je razlog njenom (ne)raspoloženju djedova smrt. Postoji sumnja da joj je djed ubijen. Ona želi da se Charles kod svoga oca, pomoćnika komesara Scotland Yarda, raspita o stanju istrage. Priča mu i kako je svima iz obitelji bilo rečeno da ne izlaze iz kuće, te da se je ona iz kuće išunjala kroz prozor kupaonice, ali da ju je pratio netko iz policije. Charles joj to obečava i oni se rastaju smireni i pomireni.
Početak radnje, pa je samim tim i interesantnije; što se tiče stila, nema nekih velikih pomaka nabolje - str. 11 - 16, ocjena - 5.9.
BULGAKOV, Mihail Afanasijevič - "Majstor i Margarita" ("Мастер и Маргарита") (4)
Top-lista literatura
Prethodni, 3. dio
5. poglavlje
Nakon svojih pustolovina u potjeri za profesorom i njegovim suučesnicima, Bezdomni dolazi u kuću Gribojedova, sjedište MASSOLIT-a, jednog od društava moskovskih književnika. Kuća je poput administrativne centrale - u njoj su šalteri za rješavanje stambenih pitanja, uredi za dodjelu stvaralačkih dopusta sa strogo određenim trajanjem dopusta za pripovjetku ili roman, a tu su i blagajne za isplatu honorara. Članska iskaznica MASSOLIT-a je stvar prestiža (ima 3111 članova) - ona omogućava korištenje sjajnog restorana s povoljnim cijenama, a tu je i džez-orkestar, koji svake večeri svira do kasno u noć.
Berlioza čekaju članovi uprave MASSOLIT-a, vrijeme je sparno i oni su poprilično razdraženi zbog njegovog kašnjenja, a on se u to vrijeme već nalazi na stolu za obdukciju. U ponoć sa svirkom počinje džez-orkestar, a nedugo potom dolazi vijest o smrti Berlioza. Svi su zgranuti i spontano žele poslati telegram, ali ne znaju kuda bi ga poslali. Želdibin je bio Berliozov zamjenik, te sada postaje predsjednik MASSOLIT-a. On odmah saziva sjednicu uprave. Nakratko potom, u sjedište dolazi Bezdomni, u gaćama i s upaljenom svijećom, držeći papirnatu ikonu ispred sebe, i upozorava sve prisutne da se je u Moskvi pojavio tajanstveni konzultant. Ovi ga napadaju, vežu i daju ga odvesti na psihijatriju.
Nakon privremene kulminacije u prethodnom poglavlju, ovo je opisno i gotovo dokumentarno. Str. 50 - 60, ocjena - 9.1.
Slijedeći, 5. dio
Prethodni, 3. dio
5. poglavlje
Nakon svojih pustolovina u potjeri za profesorom i njegovim suučesnicima, Bezdomni dolazi u kuću Gribojedova, sjedište MASSOLIT-a, jednog od društava moskovskih književnika. Kuća je poput administrativne centrale - u njoj su šalteri za rješavanje stambenih pitanja, uredi za dodjelu stvaralačkih dopusta sa strogo određenim trajanjem dopusta za pripovjetku ili roman, a tu su i blagajne za isplatu honorara. Članska iskaznica MASSOLIT-a je stvar prestiža (ima 3111 članova) - ona omogućava korištenje sjajnog restorana s povoljnim cijenama, a tu je i džez-orkestar, koji svake večeri svira do kasno u noć.
Berlioza čekaju članovi uprave MASSOLIT-a, vrijeme je sparno i oni su poprilično razdraženi zbog njegovog kašnjenja, a on se u to vrijeme već nalazi na stolu za obdukciju. U ponoć sa svirkom počinje džez-orkestar, a nedugo potom dolazi vijest o smrti Berlioza. Svi su zgranuti i spontano žele poslati telegram, ali ne znaju kuda bi ga poslali. Želdibin je bio Berliozov zamjenik, te sada postaje predsjednik MASSOLIT-a. On odmah saziva sjednicu uprave. Nakratko potom, u sjedište dolazi Bezdomni, u gaćama i s upaljenom svijećom, držeći papirnatu ikonu ispred sebe, i upozorava sve prisutne da se je u Moskvi pojavio tajanstveni konzultant. Ovi ga napadaju, vežu i daju ga odvesti na psihijatriju.
Nakon privremene kulminacije u prethodnom poglavlju, ovo je opisno i gotovo dokumentarno. Str. 50 - 60, ocjena - 9.1.
Slijedeći, 5. dio
subota, 25. kolovoza 2012.
AJTMATOV, Džingis - "Džamilja" ("Джамиля") (1)
Top-lista literatura
Ova novela prvo je djelo kirgiskog pisca Džingisa Ajtmatova, koji je pisao najvećim dijelom na ruskom jeziku. Ona je postigla veliki uspjeh i bila kamen-temeljac njegove uspješne književne karijere. Knjigu čitam u njemačkom prevodu, pošto naš prevod još nisam našao (od Ajtmatova zasada imam u našem prevodu samo roman "Gubilište").
1. dio
Novela nije podjeljena na dijelove, ali ću je ja ipak ovdje predstaviti u nastavcima, pošto ima stotinjak stranica ...
Na početku priče, naš pripovjedač gleda sliku sa stepskim motivom svoga kraja i u sjećanju se vraća u vrijeme Drugog svjetskog rata, točnije 1943. godinu. Njemu je tada bilo petnaest godina (to se poklapa s podacima o samome Ajtmatovu, on je rođen 1928. godine) i nije bio mobiliziran u Crvenu Armiju, pošto je bio premlad, ali on prekida školovanje i sudjeluje u radu u pozadini. Živi u kirgiskoj stepi, u kolektivnom gospodarstvu koje se sastoji od dvije srođene familije. O kući se brinu njegova majka i sestra, a tu je još i Džamilja, koja je snaha u drugoj familiji, žena Sadika, pripovjedačeva nećaka, koji je u vojsci na frontu. Lokalni oficir, zadužen za organizaciju rada u pozadini fronta i isporuku žita za vojne potrebe, dolazi u njihovo gospodarstvo (ail), da bi ih zamolio da Džamilju, zajedno sa Saidom (pripovjedačem), prepuste njima za prevoz žita s polja do sabirne stanice. Nakon kraćega natezanja i laskanja Saidu, koga predstavlja kao odraslog čovjeka koji će se brinuti za svoju snahu, oficir dobija pristanak.
Dirljiva je jednostavnost izraza, sjajni su opisi prirode, ali je stil malo drven i neuglađen. Sve u svemu, sasvim u redu - str. 13 - 22, ocjena - 7.3.
Nastavak, 2. dio
Ova novela prvo je djelo kirgiskog pisca Džingisa Ajtmatova, koji je pisao najvećim dijelom na ruskom jeziku. Ona je postigla veliki uspjeh i bila kamen-temeljac njegove uspješne književne karijere. Knjigu čitam u njemačkom prevodu, pošto naš prevod još nisam našao (od Ajtmatova zasada imam u našem prevodu samo roman "Gubilište").
1. dio
Novela nije podjeljena na dijelove, ali ću je ja ipak ovdje predstaviti u nastavcima, pošto ima stotinjak stranica ...
Na početku priče, naš pripovjedač gleda sliku sa stepskim motivom svoga kraja i u sjećanju se vraća u vrijeme Drugog svjetskog rata, točnije 1943. godinu. Njemu je tada bilo petnaest godina (to se poklapa s podacima o samome Ajtmatovu, on je rođen 1928. godine) i nije bio mobiliziran u Crvenu Armiju, pošto je bio premlad, ali on prekida školovanje i sudjeluje u radu u pozadini. Živi u kirgiskoj stepi, u kolektivnom gospodarstvu koje se sastoji od dvije srođene familije. O kući se brinu njegova majka i sestra, a tu je još i Džamilja, koja je snaha u drugoj familiji, žena Sadika, pripovjedačeva nećaka, koji je u vojsci na frontu. Lokalni oficir, zadužen za organizaciju rada u pozadini fronta i isporuku žita za vojne potrebe, dolazi u njihovo gospodarstvo (ail), da bi ih zamolio da Džamilju, zajedno sa Saidom (pripovjedačem), prepuste njima za prevoz žita s polja do sabirne stanice. Nakon kraćega natezanja i laskanja Saidu, koga predstavlja kao odraslog čovjeka koji će se brinuti za svoju snahu, oficir dobija pristanak.
Dirljiva je jednostavnost izraza, sjajni su opisi prirode, ali je stil malo drven i neuglađen. Sve u svemu, sasvim u redu - str. 13 - 22, ocjena - 7.3.
Nastavak, 2. dio
četvrtak, 16. kolovoza 2012.
QUENEAU, Raymond - "Zazie u metrou" ("Zazie dans le metro") (3)
Top-lista literatura
Prethodni, 2. dio
4. poglavlje
I Zazie bježi od okupljene gomile i kreće prema gradu. Nailazi na veliku aveniju u kojoj se nalazi stanica metroa. Nailazi zatvoren ulaz i počinje plakati. Neki tip joj se obraća. On kao da je ispao iz kakvog slapsticka - tanki brčići, polucilindar, odijelo i štap. Zazie odmah dolazi k sebi i počinje razmišljati o tome što bi mogla užicati od njega. Odmah joj padaju na pamet američke traperice, ali za početak se zadovoljava caco-calom. Nakon što su se okrijepili, odlaze na buvljak da potraže traperice za Zazie. Uskoro nailaze na pravog prodavača s robom koju traže. Njen pratilac odmah ima i priču za prodavača o tome kako je dijete siroče bez majke, čime zavrijeđuje Zazieno divljenje. Nakon kraćeg brbljanja, tip plaća traperice i oni odlaze. Paket s trapericama je on, međutim, uzeo sa sobom, što se Zazie uopće ne sviđa, pošto je ona htjela zdimiti sa trapericama. Njih dvoje odlaze jesti - Zazie je počistila porciju školjki i nakon toga pomfrit, a tip čašu vina sa šećerom. Zazie se osjeća bolje, sita je i zadovoljna. Nakon jela počinje tipu slagati priču o svojim roditeljima, o tome kako je njena mati njenome ocu rascopala lubanju satarom i kako je ona čak svjedočila pred sudom bez prisustva javnosti.
Radnja se kreće i dalje brzim tempom, ali mi je ovo poglavlje malo slabije od prethodnog - str. 35 - 43, ocjena - 8.3.
Prethodni, 2. dio
4. poglavlje
I Zazie bježi od okupljene gomile i kreće prema gradu. Nailazi na veliku aveniju u kojoj se nalazi stanica metroa. Nailazi zatvoren ulaz i počinje plakati. Neki tip joj se obraća. On kao da je ispao iz kakvog slapsticka - tanki brčići, polucilindar, odijelo i štap. Zazie odmah dolazi k sebi i počinje razmišljati o tome što bi mogla užicati od njega. Odmah joj padaju na pamet američke traperice, ali za početak se zadovoljava caco-calom. Nakon što su se okrijepili, odlaze na buvljak da potraže traperice za Zazie. Uskoro nailaze na pravog prodavača s robom koju traže. Njen pratilac odmah ima i priču za prodavača o tome kako je dijete siroče bez majke, čime zavrijeđuje Zazieno divljenje. Nakon kraćeg brbljanja, tip plaća traperice i oni odlaze. Paket s trapericama je on, međutim, uzeo sa sobom, što se Zazie uopće ne sviđa, pošto je ona htjela zdimiti sa trapericama. Njih dvoje odlaze jesti - Zazie je počistila porciju školjki i nakon toga pomfrit, a tip čašu vina sa šećerom. Zazie se osjeća bolje, sita je i zadovoljna. Nakon jela počinje tipu slagati priču o svojim roditeljima, o tome kako je njena mati njenome ocu rascopala lubanju satarom i kako je ona čak svjedočila pred sudom bez prisustva javnosti.
Radnja se kreće i dalje brzim tempom, ali mi je ovo poglavlje malo slabije od prethodnog - str. 35 - 43, ocjena - 8.3.
srijeda, 15. kolovoza 2012.
BULGAKOV, Mihail Afanasijevič - "Majstor i Margarita" ("Мастер и Маргарита") (3)
Top-lista literatura
Prethodni, 2. dio
3. poglavlje
Profesor je gotov s pričom. Njegova dvojica slušalaca nisu ni primjetili da je već pala večer i da su ovu priču, po svemu sudeći, slušali nekoliko sati. Berlioz je uvjeren da je profesor načisto poludio i želi obavjestiti miliciju. Profesor ga zapanjuje time što o njemu zna i najsitnije pojedinosti (da ima ujaka u Kijevu). Kod tramvajske pruge, Berlioz se je, želeći izbjeći tramvaj, poskliznuo, izletio na tračnice, a tramvaj mu je odrubio glavu.
Otkačena priča se nastavlja nakon ekskursa u prethodnom poglavlju. Str. 39 - 43, ocjena - 9.0
4. poglavlje
Vidjevši Berlioza kako je doslovno izgubio glavu, Bezdomni je totalno izgubljen. Odlazi do mjesta nesreće i čuje prolaznike kako spominju Anušku i njeno proliveno ulje, zbog koga se je Berlioz poskliznuo i podletio pod tramvaj. To ga podsjeća na profesorovu priču, i on se vraća u park. Profesor se pravi da ne govori ruski, a pored njega je i visoki, mršavi čovjek obučen kao džokej. Treći u grupi je veliki crni mačak. Sva trojica bježe sa mjesta nesreće, a Bezdomni ih slijedi. Jednog po jednog, međutim, gubi u gužvi - mršavko uskače u autobus, a mačak ulazi u tramvaj. Izbacuju ga iz tramvaja, a on se hvata za ručku tramvaja i tako se vozi. Preostao je još jedino profesor - Bezdomni ga slijedi, a potjera se dešava vrtoglavom brzinom. Bezdomni na kraju gubi profesora, ali mu nešto govori da se on nalazi u jednom stanu u obližnjoj zgradi. Na vratima stana otvara mu djevojčica, a on ulazi u kupatilo, gdje zatječe jednu ženu pri kupanju. U stanu Bezdomni uzima svijeću i papirnatu ikonu. Nakon toga, osjećaj mu govori da je profesor skočio u rijeku Moskvu. On odlaže odjeću kod nekog beskućnika i skače u rijeku. Voda je ledena i on jedva spašava živu glavu. Beskućnik je, naravno, zbrisao s njegovom odjećom i ostavio mu samo gaće i košulju. On se oblači u tu ostavljenu odjeću i ide kroz grad, ali se ljudi počinju obazirati za njim. On odlučuje sići s bulevara i šunja se manjim uličicama, dok ga posvuda prati muzika iz "Onjegina".
Totalno otkačeni, urnebesni razvoj događaja, dosada kulminacija radnje, genijalno - str. 44 - 49, ocjena - 9.3.
Nastavak, 4. dio ...
Prethodni, 2. dio
3. poglavlje
Profesor je gotov s pričom. Njegova dvojica slušalaca nisu ni primjetili da je već pala večer i da su ovu priču, po svemu sudeći, slušali nekoliko sati. Berlioz je uvjeren da je profesor načisto poludio i želi obavjestiti miliciju. Profesor ga zapanjuje time što o njemu zna i najsitnije pojedinosti (da ima ujaka u Kijevu). Kod tramvajske pruge, Berlioz se je, želeći izbjeći tramvaj, poskliznuo, izletio na tračnice, a tramvaj mu je odrubio glavu.
Otkačena priča se nastavlja nakon ekskursa u prethodnom poglavlju. Str. 39 - 43, ocjena - 9.0
4. poglavlje
Vidjevši Berlioza kako je doslovno izgubio glavu, Bezdomni je totalno izgubljen. Odlazi do mjesta nesreće i čuje prolaznike kako spominju Anušku i njeno proliveno ulje, zbog koga se je Berlioz poskliznuo i podletio pod tramvaj. To ga podsjeća na profesorovu priču, i on se vraća u park. Profesor se pravi da ne govori ruski, a pored njega je i visoki, mršavi čovjek obučen kao džokej. Treći u grupi je veliki crni mačak. Sva trojica bježe sa mjesta nesreće, a Bezdomni ih slijedi. Jednog po jednog, međutim, gubi u gužvi - mršavko uskače u autobus, a mačak ulazi u tramvaj. Izbacuju ga iz tramvaja, a on se hvata za ručku tramvaja i tako se vozi. Preostao je još jedino profesor - Bezdomni ga slijedi, a potjera se dešava vrtoglavom brzinom. Bezdomni na kraju gubi profesora, ali mu nešto govori da se on nalazi u jednom stanu u obližnjoj zgradi. Na vratima stana otvara mu djevojčica, a on ulazi u kupatilo, gdje zatječe jednu ženu pri kupanju. U stanu Bezdomni uzima svijeću i papirnatu ikonu. Nakon toga, osjećaj mu govori da je profesor skočio u rijeku Moskvu. On odlaže odjeću kod nekog beskućnika i skače u rijeku. Voda je ledena i on jedva spašava živu glavu. Beskućnik je, naravno, zbrisao s njegovom odjećom i ostavio mu samo gaće i košulju. On se oblači u tu ostavljenu odjeću i ide kroz grad, ali se ljudi počinju obazirati za njim. On odlučuje sići s bulevara i šunja se manjim uličicama, dok ga posvuda prati muzika iz "Onjegina".
Totalno otkačeni, urnebesni razvoj događaja, dosada kulminacija radnje, genijalno - str. 44 - 49, ocjena - 9.3.
Nastavak, 4. dio ...
srijeda, 8. kolovoza 2012.
ATWOOD, Margaret - "Sluškinjina priča" ("The Handmaid’s Tale") (1)
Top-lista
Ovo je roman kanadske spisateljice Margaet Atwood iz 1985. godine. Roman je dobio nekoliko nagrada, između ostalih i Booker Prize 1986. godine. Čitam ga u srpskom prevodu, Lagunino izdanje.
1. poglavlje
Roman je pisan u prvom licu, a o našoj junakinji ne doznajemo mnogo - doznajemo da se je isprva bila smještena u jednoj sportskoj dvorani, u kojoj spavaju samo žene. Žene su u toj dvorani poput zatvorenica - njihovi kreveti su razdvojeni toliko da po noći ne mogu razgovarati, njihove čuvarice - koje zovu Tetkama - hodaju po spavaonici naoružane električnim štapovima za stoku, a čitava dvorana i rugby-igralište napolju (oko koga smiju, dvije po dvije, dvaput dnevno šetati) su ograđeni bodljikavom žicom, ispred koje su smješteni čuvari, specijalno odabrani vojnici (vojnike zovu Anđelima).
Samo dvije stranice, a gomila informacija - ove dvije stranice su poput uvoda u kakvom SF-filmu: daju se pravila igre, daje se kompletna slika koju je spisateljica razvila kao mjesto radnje, ali je to poprilično fragmentarno i tek će se s vremenom polako popunjavati poput slagalice s 1000 dijelova. Str. 11 - 12, ocjena - 7.8.
2. poglavlje
Mjesto radnje se mijenja - naša junakinja je sada u jednoj privatnoj kući. U njenoj sobi je uklonjeno sve čime bi ona eventualno mogla napraviti samoubistvo. Doznajemo da pripada kasti Služavki i da je njihova uniforma duga crvena haljina i bijela kapa. Osim njih, doznajemo da postoji i kasta Marti - Marte su sluškinje za grublje kućanske poslove i njihova odjeća je zelene boje. Marta u novoj kući naše junakinje se zove Rita. Indirektno doznajemo da Sluškinje imaju društvenu funkciju rađanja, te da zbog toga rade lakše kućanske poslove. Zbog tih njihovih privilegija, Marte izbjegavaju kontakte sa Sluškinjama, a naša junakinja žudi s razgovorom, pa je manje-više prisiljena prisluškivati razgovor Marti. Doznajemo da je ona nekada bila udana - njen muž se je zvao Luke. Jedan od poslova koje Sluškinje obavljaju je i kupovina, a to je u ovome društvu regulirano bonovima.
Slika postaje sve punija i jasnija, ali je čudno da jedan roman iz sredine 80-tih (Reganova era u SAD-u) budućnost te države vidi u planskoj ekonomiji socijalističkog tipa (bonovi). Str. 15 - 20, ocjena - 8.0.
Ovo je roman kanadske spisateljice Margaet Atwood iz 1985. godine. Roman je dobio nekoliko nagrada, između ostalih i Booker Prize 1986. godine. Čitam ga u srpskom prevodu, Lagunino izdanje.
1. poglavlje
Roman je pisan u prvom licu, a o našoj junakinji ne doznajemo mnogo - doznajemo da se je isprva bila smještena u jednoj sportskoj dvorani, u kojoj spavaju samo žene. Žene su u toj dvorani poput zatvorenica - njihovi kreveti su razdvojeni toliko da po noći ne mogu razgovarati, njihove čuvarice - koje zovu Tetkama - hodaju po spavaonici naoružane električnim štapovima za stoku, a čitava dvorana i rugby-igralište napolju (oko koga smiju, dvije po dvije, dvaput dnevno šetati) su ograđeni bodljikavom žicom, ispred koje su smješteni čuvari, specijalno odabrani vojnici (vojnike zovu Anđelima).
Samo dvije stranice, a gomila informacija - ove dvije stranice su poput uvoda u kakvom SF-filmu: daju se pravila igre, daje se kompletna slika koju je spisateljica razvila kao mjesto radnje, ali je to poprilično fragmentarno i tek će se s vremenom polako popunjavati poput slagalice s 1000 dijelova. Str. 11 - 12, ocjena - 7.8.
2. poglavlje
Mjesto radnje se mijenja - naša junakinja je sada u jednoj privatnoj kući. U njenoj sobi je uklonjeno sve čime bi ona eventualno mogla napraviti samoubistvo. Doznajemo da pripada kasti Služavki i da je njihova uniforma duga crvena haljina i bijela kapa. Osim njih, doznajemo da postoji i kasta Marti - Marte su sluškinje za grublje kućanske poslove i njihova odjeća je zelene boje. Marta u novoj kući naše junakinje se zove Rita. Indirektno doznajemo da Sluškinje imaju društvenu funkciju rađanja, te da zbog toga rade lakše kućanske poslove. Zbog tih njihovih privilegija, Marte izbjegavaju kontakte sa Sluškinjama, a naša junakinja žudi s razgovorom, pa je manje-više prisiljena prisluškivati razgovor Marti. Doznajemo da je ona nekada bila udana - njen muž se je zvao Luke. Jedan od poslova koje Sluškinje obavljaju je i kupovina, a to je u ovome društvu regulirano bonovima.
Slika postaje sve punija i jasnija, ali je čudno da jedan roman iz sredine 80-tih (Reganova era u SAD-u) budućnost te države vidi u planskoj ekonomiji socijalističkog tipa (bonovi). Str. 15 - 20, ocjena - 8.0.
srijeda, 1. kolovoza 2012.
VARGAS LLOSA, Mario - "Zelena kuća" ("La casa verde") (1)
Top-lista literatura
"Zelena kuća" je izdan 1965. godine i drugi je roman Marija Vargas Llose.
1.0 - Uvod
Negdje u peruanskoj prašumi - narednik i četiri žandara prate dvije časne sestre prilikom njihove posjete domorocima, Indijancima iz plemena Aquarano. Ekspedicija dolazi u indijansko naselje, ali ondje ne zatiču nikoga. Gotovo su već namjeravali otići neobavljena posla, kad se u selu pojavljuje grupa od šestero domorodaca - jedna starica, dvojica muškaraca, dvije djevojčice i jedan dječak. Odrasli su tek minimalno pokriveni po spolnim organima, djeca hodaju gola. Žandari su isprva sakriveni u jednoj od koliba, a dvije redovnice razgovaraju s Indijancima na njihovom jeziku. U svome obraćanju očito imaju uspjeha, pošto se Indijanci polako opuštaju i stupaju u razgovor s njima. Kratko poslije, došljaci daju poklone domorocima, staklene ogrlice i narukvice. Žandari pričaju jedan drugome bajke o sirenama na rijeci. Situacija iznenada eskalira, žandari i časne sestre očito namjeravaju oteti djecu. S dvije djevojčice kao plijen, oni odlaze nazad u čamac i plove nazad.
Tekst je izuzetno kompleksan, pošto se, bez ikakve stanke, mijenja perspektiva pripovijedanja, kao i osoba iz čije perspektive se radnja opisuje. Podsjeća na Faulknera, ali je na koncept pisanja postupkom toka svijesti dodano još dosta dodatnih stilističkih elemenata, tako da je cijela stvar još znatno složenija i teža za razumijevanje. Ipak, užitak za čitati. Str. 13 - 26, ocjena 7.9.
"Zelena kuća" je izdan 1965. godine i drugi je roman Marija Vargas Llose.
1.0 - Uvod
Negdje u peruanskoj prašumi - narednik i četiri žandara prate dvije časne sestre prilikom njihove posjete domorocima, Indijancima iz plemena Aquarano. Ekspedicija dolazi u indijansko naselje, ali ondje ne zatiču nikoga. Gotovo su već namjeravali otići neobavljena posla, kad se u selu pojavljuje grupa od šestero domorodaca - jedna starica, dvojica muškaraca, dvije djevojčice i jedan dječak. Odrasli su tek minimalno pokriveni po spolnim organima, djeca hodaju gola. Žandari su isprva sakriveni u jednoj od koliba, a dvije redovnice razgovaraju s Indijancima na njihovom jeziku. U svome obraćanju očito imaju uspjeha, pošto se Indijanci polako opuštaju i stupaju u razgovor s njima. Kratko poslije, došljaci daju poklone domorocima, staklene ogrlice i narukvice. Žandari pričaju jedan drugome bajke o sirenama na rijeci. Situacija iznenada eskalira, žandari i časne sestre očito namjeravaju oteti djecu. S dvije djevojčice kao plijen, oni odlaze nazad u čamac i plove nazad.
Tekst je izuzetno kompleksan, pošto se, bez ikakve stanke, mijenja perspektiva pripovijedanja, kao i osoba iz čije perspektive se radnja opisuje. Podsjeća na Faulknera, ali je na koncept pisanja postupkom toka svijesti dodano još dosta dodatnih stilističkih elemenata, tako da je cijela stvar još znatno složenija i teža za razumijevanje. Ipak, užitak za čitati. Str. 13 - 26, ocjena 7.9.
nedjelja, 29. srpnja 2012.
KIŠ, Danilo - "Grobnica za Borisa Davidoviča" (2)
Top-lista
1. dio
2. Krmača koja proždire svoj okot
Gould Verskojls (prenosim fonetsko pisanje iz teksta, jer stvarno ne znam kako bi ga napisao kao u originalu) je Irac iz Dublina, koji prema svojoj domovinine osjeća neku veliku ljubav i zbog toga 1936. godine odlazi, nakon što je s odvratnošću o njoj napisao da je "krmača koja proždire svoj okot". Iste godine dolazi u Španjolsku i ondje se bori na strani Republike. Tokom rata radi kao telegrafista, a iz toga vremena ostale su samo dvije fotografije - na jednom se on vidi s jednim ratnim drugom, dok je druga grupna fotografija. Do maja '37. godine on se potuca po ratištima građanskog rata i dobija pritom raznorazne bolesti. Tada, kod Barcelone, svome komandantu povjerljivo, na uho, podnosi prijavu, čiji sadržaj isprva ne doznajemo. Nekoliko dana kasnije, Gould dobija naređenje da ode popraviti telegraf na nekom brodu u luci. To je, međutim, zamka - Goulda hvataju i zatvaraju na brodu. Nakon nekog vremena mu se pridružuju dvojica Rusa. Nakon osam dana puta, koje provode u političkim diskusijama (Verskojls je, pretpostavljam na osnovu diskusije, anarhista), brod dolazi u Lenjingrad. Tada Verskojls doznaje da se je doznalo što je rekao svome komandantu u Španjolskoj (iako on to poriče) - on je rekao kako sumnja da sovjetska tajna služba želi dograbiti vodeće položaje u Republikanskoj armiji. To je komandant kao vic prenio svome pomoćniku. Dvojica Rusa, koji su bili s njim tokom putovanja, umiru u zimu 1942. godine u Murmansku, a Verskojls umire u Karagandi, tokom novembra 1945. godine, pri pokušaju bijega. Njegov zaleđeni leš je, naglavačke obješen, žicom zavezan na ulazu u logor, kako bi služio za opomenu ostalim logorašima. U knjigama o španjolskom građanskom ratu, on se vodi kao poginuo jula '38. u Španjolskoj.
Ironična, gotovo sarkastična priča, ali i pomalo fatalistička - pobjeći od jedne sudbine, da bi se dospjelo u jednu drugu ... Ipak, malo slabija od prve priče. Str. 21 - 32, ocjena - 8.2.
1. dio
2. Krmača koja proždire svoj okot
Gould Verskojls (prenosim fonetsko pisanje iz teksta, jer stvarno ne znam kako bi ga napisao kao u originalu) je Irac iz Dublina, koji prema svojoj domovinine osjeća neku veliku ljubav i zbog toga 1936. godine odlazi, nakon što je s odvratnošću o njoj napisao da je "krmača koja proždire svoj okot". Iste godine dolazi u Španjolsku i ondje se bori na strani Republike. Tokom rata radi kao telegrafista, a iz toga vremena ostale su samo dvije fotografije - na jednom se on vidi s jednim ratnim drugom, dok je druga grupna fotografija. Do maja '37. godine on se potuca po ratištima građanskog rata i dobija pritom raznorazne bolesti. Tada, kod Barcelone, svome komandantu povjerljivo, na uho, podnosi prijavu, čiji sadržaj isprva ne doznajemo. Nekoliko dana kasnije, Gould dobija naređenje da ode popraviti telegraf na nekom brodu u luci. To je, međutim, zamka - Goulda hvataju i zatvaraju na brodu. Nakon nekog vremena mu se pridružuju dvojica Rusa. Nakon osam dana puta, koje provode u političkim diskusijama (Verskojls je, pretpostavljam na osnovu diskusije, anarhista), brod dolazi u Lenjingrad. Tada Verskojls doznaje da se je doznalo što je rekao svome komandantu u Španjolskoj (iako on to poriče) - on je rekao kako sumnja da sovjetska tajna služba želi dograbiti vodeće položaje u Republikanskoj armiji. To je komandant kao vic prenio svome pomoćniku. Dvojica Rusa, koji su bili s njim tokom putovanja, umiru u zimu 1942. godine u Murmansku, a Verskojls umire u Karagandi, tokom novembra 1945. godine, pri pokušaju bijega. Njegov zaleđeni leš je, naglavačke obješen, žicom zavezan na ulazu u logor, kako bi služio za opomenu ostalim logorašima. U knjigama o španjolskom građanskom ratu, on se vodi kao poginuo jula '38. u Španjolskoj.
Ironična, gotovo sarkastična priča, ali i pomalo fatalistička - pobjeći od jedne sudbine, da bi se dospjelo u jednu drugu ... Ipak, malo slabija od prve priče. Str. 21 - 32, ocjena - 8.2.
subota, 28. srpnja 2012.
DOSTOJEVSKI, Fjodor M. - "Bjesovi" ("Бесы") (2)
Top-lista
1. dio
I - 1.5
Varvara Petrovna se brine o Stepanu Trofomiču, kupuje mu odjeću, stilizira ga kao jednog mladog pjesnika, junaka svoje mladosti. S njim putuje u Moskvu da bi Stepanu Trofomiču povratili staru slavu, bacaju se u progresivna strujanja. Stepan Trofomič se ponaša oholo - on je zaboravljen od svih i uvrijeđen zbog toga. Iz Moskve odlaze u Petrograd. Ondje Stepan Trofomič želi pokazati što može, a Varvara Petrovna mu, obnavljanjem svojim društvenih veza u Petrogradu, želi u tome pomoći. Str. 21 - 23, ocjena - 8.1.
I - 1.6
Pokušaj obnavljanja veza u Petrogradu propada. Književnici dolaze, stare veličine su tihe kao bubice, novi i mladi su oholi i nadmeni. Stepan Trofomič dobija ispočetka mjesto u njihovom društvu i pljesak na svome prvom nastupu pred publikom, iako mu je i samome jasno da nitko iz te publike ne zna zapravo tko je on. Osjećaju se posvuda zalaganja za reforme i liberalna strujanja, svi su kao u nekom transu. Varvara Petrovna želi pokrenuti list u kome će se promovirati liberalna mišljenja. Stari prijatelji Varvare Petrovne se teško snalaze u novom društvu, pa tako dolazi do svađe i skandala - jedan od bivših prijatelja njenoga pokojnog muža, i sam general kao što je bio i on, zakačio se s nekim mladim galamdžijom. Novo društvo Varvare Petrovne traži od nje da izbaci generala, što ona odbija. Zbog toga ovi potpisuju peticiju protiv nje, a u novinama se pojavljuje njena karikatura. Zbog toga su prisiljeni otići iz Petrograda. Stepan Trofomič se počeo angažirati, ali ga okolina ismijava, što njega tako strahovito pogađa da je čak počeo i plakati. Pisci, koje je Varvara pozvala da pišu za njene buduće novine, dolaze k njoj kako bi joj rekli da žele list, ali da ona u njemu može samo dati novac, a da nipošto ne može sudjelovati u njegovom radu. Varvara Petrovna i Stepan Trofomič bježe iz Petrograda glavom bez obzira.
Izuzetno kompleksan i zgusnut tekst, strahovito dinamičan. Str. 24 - 27, ocjena - 8.4.
1. dio
I - 1.5
Varvara Petrovna se brine o Stepanu Trofomiču, kupuje mu odjeću, stilizira ga kao jednog mladog pjesnika, junaka svoje mladosti. S njim putuje u Moskvu da bi Stepanu Trofomiču povratili staru slavu, bacaju se u progresivna strujanja. Stepan Trofomič se ponaša oholo - on je zaboravljen od svih i uvrijeđen zbog toga. Iz Moskve odlaze u Petrograd. Ondje Stepan Trofomič želi pokazati što može, a Varvara Petrovna mu, obnavljanjem svojim društvenih veza u Petrogradu, želi u tome pomoći. Str. 21 - 23, ocjena - 8.1.
I - 1.6
Pokušaj obnavljanja veza u Petrogradu propada. Književnici dolaze, stare veličine su tihe kao bubice, novi i mladi su oholi i nadmeni. Stepan Trofomič dobija ispočetka mjesto u njihovom društvu i pljesak na svome prvom nastupu pred publikom, iako mu je i samome jasno da nitko iz te publike ne zna zapravo tko je on. Osjećaju se posvuda zalaganja za reforme i liberalna strujanja, svi su kao u nekom transu. Varvara Petrovna želi pokrenuti list u kome će se promovirati liberalna mišljenja. Stari prijatelji Varvare Petrovne se teško snalaze u novom društvu, pa tako dolazi do svađe i skandala - jedan od bivših prijatelja njenoga pokojnog muža, i sam general kao što je bio i on, zakačio se s nekim mladim galamdžijom. Novo društvo Varvare Petrovne traži od nje da izbaci generala, što ona odbija. Zbog toga ovi potpisuju peticiju protiv nje, a u novinama se pojavljuje njena karikatura. Zbog toga su prisiljeni otići iz Petrograda. Stepan Trofomič se počeo angažirati, ali ga okolina ismijava, što njega tako strahovito pogađa da je čak počeo i plakati. Pisci, koje je Varvara pozvala da pišu za njene buduće novine, dolaze k njoj kako bi joj rekli da žele list, ali da ona u njemu može samo dati novac, a da nipošto ne može sudjelovati u njegovom radu. Varvara Petrovna i Stepan Trofomič bježe iz Petrograda glavom bez obzira.
Izuzetno kompleksan i zgusnut tekst, strahovito dinamičan. Str. 24 - 27, ocjena - 8.4.
četvrtak, 26. srpnja 2012.
AMIS, Kingsley - "Sretni Jim" ("Lucky Jim") (2)
Top-lista
1. dio
2. poglavlje
Jim se je s profesorom Welchom dovezao na čaj i tu se našao s Margaret, prvi put nakon njenog pokušaja samoubistva. On razgovara s njom o tome, ona mu govori kako je preboljela tu aferu. Doznajemo da je Jim toga dana trebao svratiti kod Margaret na kavu, ali na kraju ipak to nije učinio. Jim je često pasivan u njihovom odnosu, a Margaret mu je na tome ovaj put zahvalna, pošto nije bila voljna odgovarati na znatiželjna pitanja drugih ljudi. Nakon toga razgovaraju o predstojećem vikendu i muzičkom salonu kod profesora Welcha. Jim po prvi puta sudjeluje na njemu, dok Margaret po tom pitanju već ima izvjesnog iskustva. Margaret želi vezu sa Jimom i manje-više mu se nabacuje i laska mu, a Jim se zbog toga osjeća nelagodno.
Radnja romana u ovome poglavlju nije tako bogata kao u prvome, pa i ocjena ide malo prema dolje - str. 51 - 64, ocjena - 7.6.
1. dio
2. poglavlje
Jim se je s profesorom Welchom dovezao na čaj i tu se našao s Margaret, prvi put nakon njenog pokušaja samoubistva. On razgovara s njom o tome, ona mu govori kako je preboljela tu aferu. Doznajemo da je Jim toga dana trebao svratiti kod Margaret na kavu, ali na kraju ipak to nije učinio. Jim je često pasivan u njihovom odnosu, a Margaret mu je na tome ovaj put zahvalna, pošto nije bila voljna odgovarati na znatiželjna pitanja drugih ljudi. Nakon toga razgovaraju o predstojećem vikendu i muzičkom salonu kod profesora Welcha. Jim po prvi puta sudjeluje na njemu, dok Margaret po tom pitanju već ima izvjesnog iskustva. Margaret želi vezu sa Jimom i manje-više mu se nabacuje i laska mu, a Jim se zbog toga osjeća nelagodno.
Radnja romana u ovome poglavlju nije tako bogata kao u prvome, pa i ocjena ide malo prema dolje - str. 51 - 64, ocjena - 7.6.
GARCIA MARQUEZ, Gabriel - "Pukovniku nema tko da piše" ("El coronel no tiene quien le escriba") - (3)
Top-lista
Prethodni, 2. dio
3. poglavlje
Dolazi ljepši dani, pa je i pukovniku i njegovoj ženi bolje. Ostali su bez prebijene pare, pukovnik se tješi da će uskoro poštom doći njegovo rješenje o penziji. Dolazi i novi petak, novi odlazak u luku. Ondje sreće liječnika, ostaje s njim na kavi i ponovno se razočarava zato što nikakvo pismo nije došlo. Dobijamo podatke oko njegove penzije - devetnaest godina je prošlo kako je donesen zakon, osam godina je trajao dokazni postupak, da bi šest godina nakon toga bio stavljen na listu. Otada je petnaest godina proveo u čekanju (brojevi godina se nekako ne poklapaju?). Nakon što je sa ženom prošao sve činjenice, odlučuje otići svome advokatu i uzeti svoje akte. Zatiče ga u njegovoj kancelariji i moli ga da mu preda njegove dokumente. Ovaj mu ih daje, ali mu ne može dati originalne dokumente, jer su oni odavno nestali u raljama birokracije. Među dokumentima je bila i potvrda primitka revolucionarne kase, koju je pukovnik predao Aurelijanu Buendiji (on je jedan od glavnih likova u romanu "Sto godina samoće").
Priča se lagano vuče i nije na razini prethodnih poglavlja, ali je još uvijek sjajno - str. 34 - 47, ocjena 8.5
Prethodni, 2. dio
3. poglavlje
Dolazi ljepši dani, pa je i pukovniku i njegovoj ženi bolje. Ostali su bez prebijene pare, pukovnik se tješi da će uskoro poštom doći njegovo rješenje o penziji. Dolazi i novi petak, novi odlazak u luku. Ondje sreće liječnika, ostaje s njim na kavi i ponovno se razočarava zato što nikakvo pismo nije došlo. Dobijamo podatke oko njegove penzije - devetnaest godina je prošlo kako je donesen zakon, osam godina je trajao dokazni postupak, da bi šest godina nakon toga bio stavljen na listu. Otada je petnaest godina proveo u čekanju (brojevi godina se nekako ne poklapaju?). Nakon što je sa ženom prošao sve činjenice, odlučuje otići svome advokatu i uzeti svoje akte. Zatiče ga u njegovoj kancelariji i moli ga da mu preda njegove dokumente. Ovaj mu ih daje, ali mu ne može dati originalne dokumente, jer su oni odavno nestali u raljama birokracije. Među dokumentima je bila i potvrda primitka revolucionarne kase, koju je pukovnik predao Aurelijanu Buendiji (on je jedan od glavnih likova u romanu "Sto godina samoće").
Priča se lagano vuče i nije na razini prethodnih poglavlja, ali je još uvijek sjajno - str. 34 - 47, ocjena 8.5
SANTIS, Pablo De - "Fakultet" ("Filosofia y letras") (2)
Top-lista
1. dio
1.2. Kripta
Naš junak spašava knjige na institutu, koje su nastradale od prokišnjavanja. Na institut dolazi i profesor Conde - o njemu doznajemo da je bio violinist, ali je bio izbačen iz orkestra zbog navodnog sudjelovanja u pobuni protiv dirigenta, nakon čega više nije nigdje mogao dobiti namještenje. Doznajemo da je Esteban preselio u vlastiti apartman, zbog čega njegovu mati muče noćne more. Conde poziva Estebana na razgovor u Kriptu, sobu od koje samo on ima ključ. Kripta je oronula kao i ostatak instituta - soba se ljušti sa zidova, vlaga je posvuda. Conde se raspituje kako Esteban napreduje s doktorskim radom. Ovaj mu govori čime se bavi u svom radu, a Conde smatra da je Esteban izabrao pogrešnu temu i da se treba baviti prominentnim piscima, o kojima se uvijek nešto novo može napisati. Nakon toga spominje da se on bavi radom Homera Brocce. Esteban spominje kako je na institutu bila Selva Granados, kako je rekla da je profesorova poznanica i da se i ona bavi Homerom Broccom. Conde govori Estebanu da je Selva Granados obična luda, koja mu pokušava preoteti njegova istraživanja. O Brocci govori kako je izdao pet knjiga u vlastitom izdanju, od kojih više ne postoje nikakvi primjerci niti originalni rukopisi, baš kao što se i Brocci gubi svaki trag. Na institutu su bili primjerci dvaju Broccinih romana, ali su oni ukradeni. Conde Estebanu nudi posao - obradu materijala jedine Broccine pripovjetke "Supstitucije". Estebanu treba novac, između ostalog, i zbog selidbe u vlastiti stan, pa je zainteresiran za Condeovu ponudu. Kratko nakon toga, Conde odlazi, a Esteban pred vratima nalazi primjerak brošure u kojoj se Conde optužuje za nestanak Broccinih knjiga s Instituta. Autor članka je Selva Granados.
Radnja dobija sve više nijansi i boja, interesantna je kombinacija realne priče i misterioznih detalja. Sve u svemu, knjiga je sve bolja i bolja - str. 21 - 26, ocjena - 7.6.
Nastavak, 3. dio
1. dio
1.2. Kripta
Naš junak spašava knjige na institutu, koje su nastradale od prokišnjavanja. Na institut dolazi i profesor Conde - o njemu doznajemo da je bio violinist, ali je bio izbačen iz orkestra zbog navodnog sudjelovanja u pobuni protiv dirigenta, nakon čega više nije nigdje mogao dobiti namještenje. Doznajemo da je Esteban preselio u vlastiti apartman, zbog čega njegovu mati muče noćne more. Conde poziva Estebana na razgovor u Kriptu, sobu od koje samo on ima ključ. Kripta je oronula kao i ostatak instituta - soba se ljušti sa zidova, vlaga je posvuda. Conde se raspituje kako Esteban napreduje s doktorskim radom. Ovaj mu govori čime se bavi u svom radu, a Conde smatra da je Esteban izabrao pogrešnu temu i da se treba baviti prominentnim piscima, o kojima se uvijek nešto novo može napisati. Nakon toga spominje da se on bavi radom Homera Brocce. Esteban spominje kako je na institutu bila Selva Granados, kako je rekla da je profesorova poznanica i da se i ona bavi Homerom Broccom. Conde govori Estebanu da je Selva Granados obična luda, koja mu pokušava preoteti njegova istraživanja. O Brocci govori kako je izdao pet knjiga u vlastitom izdanju, od kojih više ne postoje nikakvi primjerci niti originalni rukopisi, baš kao što se i Brocci gubi svaki trag. Na institutu su bili primjerci dvaju Broccinih romana, ali su oni ukradeni. Conde Estebanu nudi posao - obradu materijala jedine Broccine pripovjetke "Supstitucije". Estebanu treba novac, između ostalog, i zbog selidbe u vlastiti stan, pa je zainteresiran za Condeovu ponudu. Kratko nakon toga, Conde odlazi, a Esteban pred vratima nalazi primjerak brošure u kojoj se Conde optužuje za nestanak Broccinih knjiga s Instituta. Autor članka je Selva Granados.
Radnja dobija sve više nijansi i boja, interesantna je kombinacija realne priče i misterioznih detalja. Sve u svemu, knjiga je sve bolja i bolja - str. 21 - 26, ocjena - 7.6.
Nastavak, 3. dio
srijeda, 25. srpnja 2012.
ESHIL - "Perzijanci" (1)
Top-lista
Eshil je nastariji od trojice klasičnih grčkih dramatičara. "Perzijanci" su prvi put izvedeni 472. god. pr. n. e. i jedna je od rijetkih drama koja svoju tematiku ne uzima iz uobičajenih mitoloških tematskih krugova, već je nalazi u povjesnim događanjima.
Uvod (stihovi 1 - 157)
Vođa kora nam daje opis situacije - kor čine stražari u poodmaklim godinama, koji se nalaze u Susi, gdje čuvaju grad i carsko blago. Sva preostala vojska je krenula u rat protiv Grčke. Uz Perzijance, tu su i Egipćani. Nakon toga, korovođa navodi imena vojničkih vođa. Od saveznika, tu su i Liđani i Sarđani, čuveni po svojim bojnim kolima sa četveropregom. Na Grčku napada vojska morem i kopnom, ima tu i konjice i pješadije. Uvod se završava ulaskom Atose, majke Kserksesove.
Uvod je sasvim OK, ništa posebno - stihovi 1 - 157, ocjena 7.3.
1. epizoda
2. pojava (158 - 247)
Atosa je zabrinuta za svoga sina Kserksesa - sanjala je san, u kome je vidjela dvije mlade žene, jednu u grčkoj, drugu u perzijskoj odori. Njih dvije su se svađale, ali ih Kserkses pomiruje i upriježe u jaram. Jedna pristaje, vuče jaram, a druga odbija i kida ga, zbog čega Kserkses pada s kola. Korovođa savjetuje Atosi da daruje bogovima, kako bi se oni smilovali i odvratili zlu sudbinu. Atosa se raspituje o Grcima i Ateni, korovođa joj govori da oni nemaju gospodara, već da su slobodni. Scena završava dolaskom glasnika.
Čovjek se ne može oteti utisku da je ova drama - uz sve dužno poštovanje prema najstarijem poznatom dramatičaru - poprilično statična i monotona, barem ukoliko je se čita. Stihovi 158 - 247, ocjena - 7.1.
Eshil je nastariji od trojice klasičnih grčkih dramatičara. "Perzijanci" su prvi put izvedeni 472. god. pr. n. e. i jedna je od rijetkih drama koja svoju tematiku ne uzima iz uobičajenih mitoloških tematskih krugova, već je nalazi u povjesnim događanjima.
Uvod (stihovi 1 - 157)
Vođa kora nam daje opis situacije - kor čine stražari u poodmaklim godinama, koji se nalaze u Susi, gdje čuvaju grad i carsko blago. Sva preostala vojska je krenula u rat protiv Grčke. Uz Perzijance, tu su i Egipćani. Nakon toga, korovođa navodi imena vojničkih vođa. Od saveznika, tu su i Liđani i Sarđani, čuveni po svojim bojnim kolima sa četveropregom. Na Grčku napada vojska morem i kopnom, ima tu i konjice i pješadije. Uvod se završava ulaskom Atose, majke Kserksesove.
Uvod je sasvim OK, ništa posebno - stihovi 1 - 157, ocjena 7.3.
1. epizoda
2. pojava (158 - 247)
Atosa je zabrinuta za svoga sina Kserksesa - sanjala je san, u kome je vidjela dvije mlade žene, jednu u grčkoj, drugu u perzijskoj odori. Njih dvije su se svađale, ali ih Kserkses pomiruje i upriježe u jaram. Jedna pristaje, vuče jaram, a druga odbija i kida ga, zbog čega Kserkses pada s kola. Korovođa savjetuje Atosi da daruje bogovima, kako bi se oni smilovali i odvratili zlu sudbinu. Atosa se raspituje o Grcima i Ateni, korovođa joj govori da oni nemaju gospodara, već da su slobodni. Scena završava dolaskom glasnika.
Čovjek se ne može oteti utisku da je ova drama - uz sve dužno poštovanje prema najstarijem poznatom dramatičaru - poprilično statična i monotona, barem ukoliko je se čita. Stihovi 158 - 247, ocjena - 7.1.
ponedjeljak, 23. srpnja 2012.
LALIĆ, Mihailo - "Lelejska gora" (1)
Top-lista
"Lelejska gora" je četvrti i najpoznatiji roman crnogorskog pisca Mihaila Lalića, objavljen 1957. godine.
1. 1. Magla
Roman je pisan u prvom licu - naš junak se zove Lado, roman se dešava tokom Drugog svjetskog rata i on se, s još dvojicom ratnih drugova, Vasiljom i Ivanom Vidrićem, potuca negdje po crnogorskim planinama. Oko njih je magla i on ne zna gdje se nalaze, a i ne želi to da zna. Magla ga isprva potiče na sanjarenje, ali taj san ubrzo postaje realan, i on sebe vidi onakvog kakav jest - bradat, ušljiv, kost i koža. Muči ga i šuga, a zakrpa na hlačama ga iritira i pušta čudne zvukove, kao da se netko šulja, pa je on trga. Sjeća se Anje, koja ju je zašila. Nakon toga se kači s Vasiljem, obojica su na kraju sa živcima. Ivan ih ušutkuje, ali se tada obojica okome na njega, što je on zapravo i htio. Smrkava se, oni zastaju, pale vatru i uživaju u njoj. Negdje u blizini ugledaju zeca, Vasilj puca na zeca, ali promašuje. Zbog pucnja moraju ugasiti vatru i krenuti dalje, pošto se boje da ih je netko mogao čuti. Ivan želi da sačekaju dok se digne magla, kako bi znali gdje se nalaze, ali Vasilj ne može mirovati. Na putu, međutim, nalaze Ladovu zakrpu, koju je on strago sa hlača, i postaje im jasno da se vrte u krug. Zbog toga odlučuju prestati s maršom i spremiti se za prenoćenje. Magla je i dalje svuda oko njih.
Roman nema neki izraziti uvod, odmah na prvoj stranici smo usred radnje. Tu su i prvi zapleti i konflikti. Sve u svemu, početak obećava. Str. 11 - 20, ocjena - 7.7.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)