Top-lista
Ovo je prvi roman ovog velikog norveškog pisca i nobelovca. Čitam ga u srpskom prevodu.
Roman je pisan u prvom licu, a usto je i autobiografski. Govori o njegovom životu u Oslu (tada Kristianiji), praćenom ekstremnom oskudicom i siromaštvom. Junak romana se budi u svojoj sobi - šest sati je ujutro, kuća u kojoj se nalazi njegova soba se budi, a i grad napolju. On se ne osjeća dobro, a i izgledi za novi dan nisu baš sjajni - posla nema, gazdarici duguje stanarinu i prisiljen je šunjati se pokraj njenih vrata, kako bi izbjegao i njena pitanja. Otvara prozor - dan je vedar, ali dolazi jesen i s njom i hladniji dani. Jedna od rijetkih stvari koje posjeduje je gomila dnevnih novina, u kojima od dosade pregledava reklame. Soba i razmišljanja o neuspjesima ga deprimiraju. Tražio je posao, ali bez uspjeha. Povremeno uspjeva prodati koji članak za novine, ali to mu nije dovoljno ni za najskromniji život. Pa ipak, u pisanju uspjeva naći utjehu. Piše o svemu i svačemu, čak i o stvarima o kojima ništa ne zna, a sve za nekoliko kruna, koje bi mu omogućile da kupi hranu i preživi. U devet sati odlazi u grad, vedar je dan i njegovo raspoloženje se mijenja na bolje, postaje gotovo euforično. Besciljno luta po gradu. Strahovito je nervozan i razdražljiv, a pogled na lice jedne starice, sa samo jednim zubom u ustima, dovodi ga do bijesa. Nedugo nakon toga, u potrazi za mjestom gdje bi mogao pisati članak, nailazi na jednog hromog starca, koji ga isto tako dovodi do bijesa. Nakon što je duže vrijeme išao iza njega i gledao ga kako se pati sa svojim teretom, odlučuje mu prići.
Početak romana je strahovito intenzivan i dirljiv, na nekim mjestima gotovo mučan. Sjajna proza, jedino su mi prizori sa staricom i hromim čovjekom čudni, kao da otkrivaju neku sadističku crtu u njemu. Ocjena - 8.6.
Slijedeći dio
Nema komentara:
Objavi komentar