Jedan od klasika naše poslijeratne književnosti, a u opusu Meše Selimovića, uz "Tvrđavu", njegovo najbolje djelo.
1. poglavlje
Glavni lik, Ahmed Nurudin, na početku romana nas upoznaje sa sobom i daje nam uvid u svoj unutrašnji duhovni svijet - on je šejh tekije (predstojnik islamskog derviškog samostana) u osmanlijskoj Bosni, u četrdesetim je godinama, i taj položaj u tekiji vidi kao svoje najveće životno dostignuće. Tekija je za njega, ponajviše njegovom zaslugom, bedem vjere, spreman odoljeti svakom iskušenju. U sadašnjoj zgradi tekije, prije no što je bila poklonjena derviškom redu, bio je smješten harem bogatog trgovca.
Po pitanju unutrašnjeg duhovnog stanja Ahmeda Nurudina, doznajemo da je počeo pisati dnevnik (to je zapravo ovaj roman) kako bi preispitao samoga sebe. Osjeća u sebi izvjesnu buntovnost, koju si kao čovjek od vjere ne može dopustiti, i tu buntovnost pokušava ukrotiti brojnim citatima koji pozivaju na pokornost i konformizam sa sistemom. Poglavlje završava u svitanje, kada Ahmed Nurudin prestaje s pisanjem dnevnika.
Jak početak romana, dosta teška, introvertirana proza. Ono što upada u oči, to je činjenica da su sva razmišljanja glavnog junaka poprilično uopćena i bez fokusa na neke konkretne situacije i okolnosti. Str. 9 - 13, ocjena - 8.3.
Nema komentara:
Objavi komentar